POGLED u nečijim očima može izazvati vrlo različite misli i osjećaje. Kad smo obeshrabreni i iznenada susretnemo nasmijane oči koje pokazuju povjerenje u nas, osjećamo se utješeno. Apatični ili strogi pogledi, naprotiv, mogu nam iscrpiti nadu i ohladiti naše odnose. Često počinjemo zamjećivati nedostatak ljubavi po ravnodušnosti ili udaljenosti u tuđim očima. Zato nas hrabri razmatrati Kristov pogled, koji nam pak otkriva kako nas gleda Otac. Kakav ćemo odnos s njim izgraditi u velikoj mjeri ovisi o odgovorima i uvjerenjima koja u nama budi njegov božanski pogled.
Jedan od evanđeoskih prizora otkriva nešto o Isusovu pogledu (usp. Mk 12,38-44). Isus stoji pred mjestom gdje se skupljala hramska milostinja i promatra mnoštvo koje prolazi. To je poznata navika: svatko se od nas u nekom trenutku zabavljao promatrajući ljude oko sebe i pokušavajući zamisliti njihove živote. Dok mi vidimo samo vanjski izgled ljudi, Isusov je pogled nježan i seže do srca. Nakon što nekoliko bogataša priloži svoj višak kao prinos, Isus vidi siromašnu udovicu koja daje sve što ima.
»Zar nisi vidio svjetlost u Isusovim očima dok je siromašna udovica ostavljala svoju malu milostinju u Hramu?« – pitao je sveti Josemaría. »Daj mu što možeš: zasluga nije u tome je li veliko ili maleno, nego u namjeri s kojom dariješ.«[1] Ako mislimo da nas Bog želi nadzirati ili čeka da pogriješimo, prirodno ćemo ga gledati sa strahom. No bit ćemo ispunjeni mirom i radošću kad otkrijemo njegov milosrdni pogled koji prodire u dubine naših srca.
NEPOSREDNO PRIJE razmatranja udovičina prinosa Isus je oštrim riječima prozvao pismoznance. Bili su poznati kao ljudi vjere, no njihov je ugled često skrivao taštu želju za divljenjem. Tako su nosili duge haljine, birali prva mjesta u sinagogama i radovali se kad bi ih mnogi prolaznici pozdravljali na ulicama (usp. Mk 12,38-40). To je opasnost duhovne svjetovnosti: služenje Bogu, ono najsvetije što možemo činiti, postaje površan nastup.
I mi možemo početi ovisiti o tome kako nas drugi vide. U kršćanskoj kulturi oholost pokušava onečistiti naš odnos s Bogom taštinom želje da nam se dive zbog naše svetosti. U okruženjima neprijateljskim prema vjeri pokušava nas potkopati sramom ili strahom da naša djela pobožnosti budu otkrivena. Stanovita osjetljivost na to kako nas drugi doživljavaju zdrava je jer nam omogućuje razborito djelovati i prilagoditi svoje ponašanje kontekstu. No tuđa zapažanja nisu od presudne važnosti. Trebamo ispravno odvagivati tuđa mišljenja kako ona ne bi ograničila našu unutarnju slobodu.
Osjećati Isusove oči na sebi tijekom dana, živjeti u Božjoj prisutnosti, vraća nam slobodu. Neki su možda s visoka gledali na siromašnu udovicu, koja je Bogu darovala tek šaku novčića. Drugi je možda nisu ni primijetili zbog njezina skromna izgleda. Ona je mogla odlučiti da uopće ništa ne daruje kako se ne bi posramila ako bi netko vidio koliko je malo dala. No srce joj je pripadalo Bogu i nije marila za to što će drugi reći ili pomisliti: »Njoj nije ostalo ništa, ali sve nalazi u Bogu. Ne boji se izgubiti ono malo što ima jer se uzda u Božje obilje.«[2]
NA KRAJU ovoga odlomka Isus saziva svoje apostole i govori im o onome što je upravo svjedočio. Nije htio samo pohvaliti udovičino ponašanje i odati joj priznanje; želio je i poučiti učenike da na druge gledaju kao Bog, s ljubavlju. Na putu smo da postanemo kontemplativci usred svijeta, na ulici, okruženi mnogim drugim ljudima. Na tome putu »učimo gledati jedni druge ne samo svojim očima, nego očima Božjim, što je pogled Isusa Krista. Pogled koji započinje u srcu i ne zaustavlja se na površini, koji nadilazi prividnost i uspijeva uhvatiti najdublje težnje drugoga: čekanje da bude saslušan, brižljivu pažnju, jednom riječju: ljubav.«[3]
Da bismo doista razumjeli udovičine postupke, trebalo bi nam suosjećajno poznavanje njezinih okolnosti i pobuda: znati, primjerice, da je bila siromašna i da je izgubila muža te naslutiti vjeru zbog koje je Bog bio temelj njezina života. Brzi sudovi obično ne uzimaju u obzir sve čimbenike koji stoje iza tuđih postupaka. U mnogim slučajevima određena ponašanja ili reakcije skrivaju priče koje ne poznajemo. »U pozadini nekih značajki karaktera kriju se katkad patnje koje možda objašnjavaju nečiji način postojanja ili djelovanja. Bog svakoga od nas duboko poznaje, kao i našu patnju, i sve nas gleda s nježnošću. Učimo od našega Gospodina gledati tako na svakoga, razumjeti svakoga […], staviti se u položaj drugoga.«[4]
Mnoga naizgled jednostavna ili neupadljiva djela dobrote zapravo zahtijevaju velik napor onih koji ih čine. Samo jednostavna i suosjećajna srca, koja traže dobro u drugima, sposobna su vidjeti ljubav u malim stvarima. »Svrni dakle, Odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas«, molimo svoju Majku u Zdravo Kraljice. Možemo je zamoliti da nam pomogne gledati na druge s Božjim milosrđem i mudrošću, poput nje.
[1] Sveti Josemaría, Put, br. 829.
[2] Papa Franjo, Angelus,7. XI. 2021.
[3] Papa Benedikt XVI., Angelus, 4. XI. 2012.
[4] Msgr. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 16. II. 2023.