- Isus nam otkriva svoj identitet.
- Prepoznavanje Kristovog kraljevstva.
U NEKIM EVANĐEOSKIM prizorima čini se kao da Isus želi sakriti svoj identitet. Ušutkuje zloduhe kad izgovore njegovo ime (usp. Mk 3,12), od onih koje je izliječio traži da nikomu ne pričaju o čudu (usp. Mk 1,44), a neka njegova učenja, barem isprva, upućena su samo apostolima, a ne mnoštvu (usp. Mt 16,20). Isus zna kako ljudi na Mesiju projiciraju najraznovrsnije težnje i nade: svi mi čeznemo za nekom vrstom oslobođenja i prirodno je tražiti spasitelja.
Ipak, u drugim trenutcima Isus pokušava narodu okupljenom u Hramu razjasniti svoj pravi identitet. Pokušava ispraviti njihova ograničena očekivanja od Mesije. Neki pismoznanci, slijedeći židovsku predaju, očekivali su dostojanstvenu osobu plemenita podrijetla, iz Davidove kuće. Taj bi spasitelj morao biti dojmljiv lik jer je trebao obnoviti dom Izraelov. Isus im pokušava pokazati nešto veće. Naslovi »Mesija«, »Gospodin« i »Davidov Sin« nepotpuni su bez još jednoga naslova koji izražava samo srce njegova identiteta: on je Sin Božji. Stoga, citirajući jedan od psalama, postavlja retoričko pitanje: Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin? (Mk 12,37).
Isus je ljubljeni Sin Očev; njegov je identitet utemeljen na tom odnosu. Kad god se molimo, otvaramo prisan razgovor s Bogom, a prvi je korak osvijestiti komu se obraćamo. Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti žele s nama stupiti u dijalog ljubavi. Moguće je da se naviknemo na tu Božju blizinu, da se priviknemo na njegovu prisutnost ili da svoj odnos s njim toliko formaliziramo te Boga zatvorimo u naslov dostojan časti i poštovanja, ali ne osobito sinovski. U ovome vremenu molitve možemo ga zamoliti da očuva u nama osjećaj strahopoštovanja i pomogne nam živjeti u Isusovoj bliskosti s njegovim Bogom Ocem.
PREPOZNATI ISUSA Krista kao Sina Božjega omogućuje nam shvatiti da je on naš Gospodin i da je naš život u službi njegova kraljevanja. A njegovo se kraljevanje gradi na ljubavi; nemamo razloga sumnjati u njegov autoritet ili pobude. Božja moć ispunja naša srca mirom i navodi nas da mu zahvaljujemo za sve u našemu životu, čak i za one događaje koje ne razumijemo. U jednoj prilici, u dubini duše, sveti Josemaría je čuo: »Si Deus nobiscum, quis contra nos?« Ako je Bog s nama, »ni sekularizirano, pa čak i agresivno vanjsko okruženje, ni nedostatak materijalnih sredstava ili zdravlja, ni nestabilna radna situacija na mnogim mjestima, ni obiteljske komplikacije ili one izvan doma – ništa nas ne bi smjelo obeshrabriti!«[1] To je pouzdanje koje proizlazi iz toga da prebivamo u domu Boga koji je Otac i koji ludo ljubi svoju djecu.
Promatrati Isusa kao Kralja i Gospodina također je zahtjevno. I tako i treba biti, jer je izazov okretanja našega života, obilježena istočnim grijehom, prema Bogu Ocu težak. No Bog nam nudi svu svoju moć. Kad mu dopustimo da nas preobrazi, Krist djeluje u našim srcima. Pomaže nam shvatiti da je za nas dobro učiniti ga Gospodinom svojih života; uspostavlja s nama prisan odnos i pokazuje svoje kraljevanje u konkretnim, praktičnim pojedinostima naše svakodnevice. »Priznati ga kao Kralja znači prihvatiti ga kao Onoga koji nam pokazuje put, u koga se uzdamo i koga slijedimo. To znači prihvaćati njegovu Riječ iz dana u dan kao valjani kriterij za svoj život. To znači vidjeti u njemu autoritet kojemu se podlažemo.«[2]
Crkvena predaja molitvu ponekad opisuje kao oblik borbe. Prihvatiti Isusovo gospodstvo znači pročišćavati namjere koje vode naš život, usmjeravati sve prema njemu korak po korak, sa sinovskim stavom. Proces unutarnjega pročišćenja istodobno je Božje djelo i naša slobodna borba. Uvijek ga možemo pitati gdje u našemu životu još nije Gospodin. Koji unutarnji stavovi ili sklonosti sprječavaju Isusa da očituje Očevu ljubav u mojemu životu? To je naša misija, kako nas je uvjeravao sveti Josemaría: »Sam Kralj, Isus, izričito te pozvao po imenu. Traži od tebe da se boriš u Božjim bitkama i da staviš u njegovu službu najplemenitije moći svoje duše: svoje srce, svoju volju, svoj razum, cijelo svoje biće.«[3]
PREMDA JE Isusov ton ozbiljan kada govori o svome gospodstvu, evanđelje završava ističući radost ljudi u njegovoj prisutnosti: Silan ga je svijet s užitkom slušao (Mk 12,37). Čak i kad Isus ispravlja pismoznance, ništa u njegovu glasu ni izrazu lica ne upućuje na uzrujanost. Lako je uživati u njegovim riječima i, privučeni njihovom ljepotom, otvoriti se njihovoj istini. Kada prihvatimo Isusa kao ljubljenoga Sina Božjega i svoga Gospodina, nalazimo dublju radost negoli nam je dobra ovoga svijeta mogu pružiti. Postupno shvaćamo da bez molitve ne možemo živjeti, jer je to vrijeme u kojem jednostavno uživamo u prisutnosti Onoga koji daje puni smisao našemu postojanju.
Tako se naš molitveni život hrani dvostrukom stvarnošću koja ga čini plodnim. S jedne strane, divimo se Isusu, koji je doista Bog, a ipak spreman razgovarati s nama. Prirodno je da sami sebe vidimo kao slabe i da osjećamo ponor koji nas od njega dijeli. Poput Elizabete pred njezinom rođakinjom Marijom mogli bismo se zapitati: I otkuda meni ovo da mi dođe majka Gospodina mojega? (Lk 1,43). S druge strane, u svakome vremenu molitve iznenađuje nas druga velika istina vjere: Bog nam je blizu. Biti s Isusom, dijeliti s njim svoje nade i poteškoće izvor je našega mira. Razumijemo poziv svetoga Josemaríe da »uložimo trud kako bismo sve, pa i one najmanje stvari, činili da ugodimo Isusu […] od sada pa zauvijek«.[4]
Marijin kontemplativni život također se hranio Božjom veličinom i njezinom bliskošću s njim. Vidimo njezino iznenađenje pri Navještenju jer nije razumjela zašto je Bog na nju obratio pozornost. Ipak, brzo se predaje Bogu koji se želi učiniti djetetom i kroz svu vječnost uživa u njegovu društvu. »Učimo od naše Majke, Djevice Marije. Ona je slijedila svoga Sina s bliskošću svojega srca. S njim je bila jedna duša. I, zajedno s njim, premda nije sve razumjela, posve se predala volji Boga Oca.«[5]
[1] Biskup Javier Echevarría, Pastoralno pismo, 1. X. 2016.
[2] Papa Benedikt XVI., Homilija, 1. IV. 2007.
[3] Sveti Josemaría, Brazda, br. 962.
[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 1041.
[5] Papa Franjo, Angelus, 2. IV. 2023.