- Rad, prinos Bogu i služenje drugima.
JEDAN PISMOZNANAC nazočan je kad saduceji pitaju Isusa o uskrsnuću mrtvih. Vidjevši kako im je dobro odgovorio, prilazi mu i pita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih« (Mk 12,29-31).
Na prvi pogled Isusov odgovor ne otkriva ništa novo. Citira molitvu Šema, koju svi njegovi židovski slušatelji znaju i nekoliko puta na dan ponavljaju. Treba ljubiti Boga potpuno, svom svojom naklonošću, snagom volje i razumom. Međutim, grijeh otežava takvu ljubav prema Bogu, pa nam je naporno u svakoj situaciji razlučiti što je ispravno. Razmišljajući o našoj slobodi izbora, sveti Josemaría je istaknuo da »sloboda nalazi svoj pravi smisao kad je stavljena u službu istine koja oslobađa, kad je utrošena na traženje beskrajne Božje Ljubavi koja nas oslobađa od svakoga oblika ropstva. Svakim danom raste moja žudnja da na sve četiri strane svijeta razglasim ovo neiscrpno blago koje pripada kršćanstvu: ‚slavnu slobodu djece Božje!' Upravo to u biti znači ‚dobra volja', koja nas uči težiti ‚za dobrom, nakon što ga razlikujemo od zla'.«[1]
Ono što je u Isusovu odgovoru zapanjujuće za njegove slušatelje jest to što on povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu. Štoviše, ide tako daleko da kaže kako o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,40). Krist daje primjer u svojoj brizi za bolesne i potrebne, u načinu na koji je pružao tjelesnu i duhovnu hranu ljudima koji su ga slijedili te u načinu na koji je odgovarao na molbe za pomoć. Posljednje noći sa svojim učenicima oprao im je noge – službu koju su obično obavljali robovi – kako bi im pokazao kako se darivati drugima. Isus nam jasno pokazuje »red ljubavi: Bog, drugi, ja«.[2] U svojoj molitvi možemo razmotriti je li to stav s kojim pristupamo svojim nadama, planovima i prioritetima za taj dan.
NE ZNAMO mnogo o Isusovu životu prije nego što je započeo javno propovijedati. Markovo evanđelje govori nam da je radio kao obrtnik (usp. Mk 6,3), iz čega možemo zaključiti da je vjerojatno obavljao različite poslove za stanovnike Nazareta. Marljivo je radio kako bi pružio najbolju moguću uslugu. Takav način rada, koji je vjerojatno naučio od Josipa, temeljan je za sve kršćane: trebamo raditi u duhu služenja te sa željom da činimo dobro i da se brinemo za druge. Utemeljitelj Opusa Dei rekao je da »Josipov rad nije bio sebičan, premda je njegov aktivni život od njega učinio snažnu i čvrstu osobnost. Dok je radio, bio je svjestan da vrši Božju volju; mislio je na svoj narod, na Isusa i Mariju i na sve u Nazaretu.«[3]
Kao dijete Isus je gledao kako Josip pretvara svoj rad u čin ljubavi prema Bogu i službu čovječanstvu. Život svetoga patrijarha poprimio je takav oblik jer je svojim svakodnevnim ručnim radom uzdržavao obitelj. Reakcija pismoznanca na Isusov odgovor podcrtava značenje cjelokupna Isusova rada, od njegovih skrivenih nastojanja do njegova propovijedanja: Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage, i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve (Mk 12,32-33).
Pismoznanac priznaje da je ljubav prema bližnjemu najbolje što možemo prinijeti Bogu i da je to prinos koji možemo davati neprestano, u svemu što činimo. Brinuti se za svoje odnose s drugima vrjednije je od bilo koje žrtve koju bismo mogli prinijeti, jer se time sjedinjujemo s ljubavlju koja Isusa sjedinjuje s njegovim Ocem, a koja je izvor njegova služenja svim dušama. Naši svakodnevni poslovi postaju dostojni prinosi ugodni Bogu kada izražavaju onu božansku skrb za naše bližnje i one kojima služimo kroz svoj rad. Kao što reče sveti Josemaría: »Naša ljubav mora biti predana ljubav, ostvarivana svakodnevno i sastavljena od tisuću sitnih pojedinosti razumijevanja, skrivene žrtve i neprimijećena samodarivanja. To je ‚miomiris Kristov' koji je naveo one koji su živjeli među našom prvom braćom u vjeri da uskliknu: Gle kako se ljube!«[4]
ISUS SE obično očitovao u zajednicama ljudi. Kad bi se povlačio na molitvu u samoći, često je zagovarao svoj narod i molio za dolazak Kraljevstva (usp. Lk 11,1-4). Ljubav prema Bogu ne izdvaja nas od drugih: ona nas okreće prema onima oko nas. Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, piše sveti Ivan, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga (1 Iv 4,20-21). Možda nam je lako ljubiti neke ljude, a teško druge zbog razlika u karakteru, iskustvu, interesima ili načinima postupanja. Svaka je osoba jedinstvena. No Isus nas je naučio kako jačati zajednicu ljudi. »Sve dok postoji brat ili sestra prema kojima zatvaramo svoje srce, još smo daleko od toga da budemo učenici onakvi kakve od nas Isus traži. No njegovo božansko milosrđe ne dopušta nam da se obeshrabrimo, nego nas poziva da svakoga dana iznova počnemo dosljedno živjeti evanđelje.«[5]
Možemo prvo pokušati s onima koji su nam najbliži: s rođacima, prijateljima i kolegama. Želja da postanemo nalik Kristu navest će nas da ostavimo po strani vlastitu sebičnost ili udobnost i pobrinemo se za potrebe drugih. Pomoći će nam i otkriti što Gospodin i ljudi koji nas ljube čine za nas: »Tek moja spremnost da susretnem bližnjega i da mu pokažem ljubav čini me osjetljivim i za Boga. Samo ako služim svojem bližnjemu, oči mi se mogu otvoriti za ono što Bog čini za mene i koliko me ljubi.«[6] Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne imati srce poput njezina, kako bismo ljubili Isusa i svu svoju braću i sestre.
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 27.
[2] Sveti Josemaría, Nasamo s Bogom, br. 155.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 51.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 36.
[5] Papa Franjo, Angelus, 25. X. 2020.
[6] Papa Benedikt XVI., enciklika Deus caritas est, br. 18.