Evanđelje (Lk 12:13-21)
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Komentar
Evanđelje opisuje kako je jednom, dok je Isus propovijedao, netko iz mnoštva zamolio da inzistira da njegov brat podijeli s njim nasljedstvo. Ali umjesto da usliši molbu, kao što je Isus često činio u prošlosti, on prisutnima govori o opasnosti pohlepe i žudnji za sigurnošću temeljenom na bogatstvu.
Naizgled, činilo se pravednim da ta osoba traži dio nasljedstva od svog brata. Ali ne znamo detalje obiteljskog sukoba koji se ovdje spominje. Štoviše, iz Isusovog opreznog odgovora i budući da zna što je u srcu svake osobe (usp. Iv 2,25), možemo zaključiti da ovdje iznesena molba nije ispravna. Prvo, zato što se od njega traži da bude sudac u materijalnoj stvari koja već ima svoje suce predviđene zakonom. Sveti Ambrozije komentira da Isus svojim negativnim odgovorom pokazuje da ne želi biti „sudac materijalnih dobara ljudi, već njihovih zasluga“.[1]
Isus zna da ova molba proizlazi iz pohlepe, od koje potiče svoje slušatelje da budu na oprezu, budući da ni želja za materijalnim dobrima ni njihovo posjedovanje ne jamče ispunjen ljudski život. Kao što je rekao papa Franjo, „pohlepa je prvi korak: otvara vrata taštini, doživljavanju sebe važnim i moćnim, a zatim oholosti. A odatle dolaze svi poroci, svi. Ali prvi korak je pohlepa, želja za gomilanjem bogatstva. Upravo tu bi trebala biti naša svakodnevna borba: naučiti kako pravilno upravljati bogatstvom zemlje tako da ono vodi u nebo i pretvori se u bogatstvo neba.“ To je cilj kršćanske vrline siromaštva: „Pravo siromaštvo ne sastoji se u tome da ne posjedujemo, već da budemo odvojeni: u dobrovoljnom odricanju od vlasti nad stvarima.“[2]
Površnim čitanjem mogli bismo zaključiti da protagonist u Isusovoj prispodobi ne postupa loše: ako je žetva obilna, zašto je ne bismo pažljivo pohranili i uživali u njoj? Mnogi crkveni oci odgovorili su na ovo pitanje poput svetog Augustina: „Ono što je bogatima suvišno, siromašnima je potrebno. Tko posjeduje ono što pripada drugome kad posjeduje ono što je suvišno.“[3] Želja za ljudskom sigurnošću potiče nas da gomilamo i skladištimo dobra „za svaki slučaj“, kada ih u stvarnosti često ne koristimo. To su dobra koja bi mogli koristiti drugi, odnosno oni koji pate od stvarnih potreba, a ne samo mogućih ili zamišljenih. Bogati u svojim žitnicama skladište dobra koja siromašni ne mogu koristiti. Nasuprot tome, kada oni koji su blagoslovljeni bogatstvom u njemu vide način da služe drugima, uče živjeti siromaštvo i odvojenost.
Štoviše, Isus tu osobu u prispodobi naziva „budalom“ jer se njezini tjeskobni napori da gomila materijalna dobra događaju baš na dan kada mora napustiti ovaj svijet. Sasvim je prirodno željeti određeni stupanj blagostanja i prosperiteta za vlastitu obitelj, ali moramo se kloniti ludosti utemeljenja naše nade i sreće na materijalnim dobrima. Kao što je rekao Benedikt XVI., „Danas, 18. nedjelje kroz godinu, Božja riječ potiče nas da razmislimo kakav bi trebao biti naš odnos prema materijalnim stvarima. Bogatstvo, čak i ako je samo po sebi dobro, ne bi se smjelo smatrati apsolutnim dobrom. Iznad svega, ono ne jamči spasenje; štoviše, moglo bi ga dovesti u ozbiljnu opasnost. Na stranicama današnjeg Evanđelja Isus upozorava svoje učenike upravo na tu opasnost. Mudro je i kreposno ne dopustiti da se naše srce veže za dobra ovoga svijeta, jer sve je prolazno, sve može naglo završiti. Za kršćane, pravo blago koje bismo trebali neprestano tražiti nalazi se u 'onome što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu'.“[4]
[1] Sveti Ambrozije, Catena aurea, in loc.
[2] Sveti Josemaria, Put, br. 632.
[3] Sveti Augustin, Komentar psalma 147.
[4] Benedikt XVI., Angelus, 5. kolovoza 2007.