Evanđelje Iv 16, 5-11

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: 'Kamo ideš?' Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost —što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda —što je knez ovoga svijeta osuđen.«

Komentar

U intimi Posljednje večere Gospodin, koji zna da će ga njegovi učenici napustiti tijekom njegove muke i smrti na Križu, nudi im obećanje o slanju Duha Svetoga, Zagovornika i Utješitelja.

Čvrstoća s kojom im Isus govori da treba otići može nas malo iznenaditi, jer ako On ne ode, Duh im neće doći (usp. Stih 7). Ne znamo jesu li apostoli ovo Gospodinovo "napuštanje" shvatili kao nešto definitivno, u jasnoj referenci na njegovu smrt ili potonje Uzašašće, ali u svakom slučaju ne bi im se svidjela ideja da "izgube" svoga Gospodina zauvijek.

Poput apostola, ni mi ponekad ne razumijemo Božji način djelovanja u svom životu, u životu drugih, pa čak ni u svijetu i povijesti.

U tim se prilikama možemo prisjetiti učenja svetoga Pavla: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.“ (Rim 8,28). A najbolja stvar za njegove učenike u to je vrijeme bilo je dođe Branitelj.