Opus Dei

Sveta misa uprisutnjuje u svakodnevnom liturgijskom životu Crkve jedinu žrtvu našeg otkupljenja. Misa je jedina i prava žrtva jer sakramentalno uprisutnjuje jednu, savršenu i konačnu žrtvu križa. Vjernici mogu i trebaju sudjelovati u prinošenju euharistijske žrtve. Želja za primanjem svete pričesti treba uvijek biti prisutna u kršćanima: ono što hrana proizvodi u tijelu za dobro tjelesnog života, Euharistija proizvodi u duši.

Euharistija čini Isusa Krista prisutnim. Poziva nas da prihvatimo spasenje koje nam On nudi i da primimo dar Njegovog Tijela i Krvi kao hranu vječnog života. Naš je Gospodin navijestio euharistiju tijekom svog javnog života i ustanovio taj sakrament na Posljednjoj večeri. Kada Crkva slavi ovaj sakrament, ona slijedi euharistijski obred koji je Krist obavio na Posljednjoj večeri.

Krštenje uključuje osobu koja se prima u Kristov život, smrt i uskrsnuće te u njegovo spasenjsko djelovanje. Ovaj sakrament ostavlja u kršćaninu neizbrisiv duhovni pečat pripadnosti Kristu. Krizmom kršćani potpunije sudjeluju u Kristovu poslanju i u punini Duha Svetoga. Kršteni i potvrđeni kršćanin je predodređen da na temelju ova dva sakramenta sudjeluje u poslanju evangelizacije Crkve.

Sakramenti su djelotvorni znakovi Milosti. Posvećujuća milost je trajna i nadnaravna dispozicija koja usavršava dušu kako bi bila sposobna živjeti s Bogom. Sedam sakramenata odgovara svim etapama i važnim trenucima kršćanskoga života: oni omogućuju rađanje i rast, ozdravljenje i poslanje vjerskoga života kršćana. Sakramenti tvore uređenu cjelinu u kojoj Euharistija zauzima središnje mjesto, budući da je u njoj sami Autor sakramenata.

Uskrslo tijelo bit će stvarno i materijalno, ali ne zemaljsko ili smrtno. Zagonetka čovjekove smrti shvaća se samo u svjetlu Kristova uskrsnuća i našeg uskrsnuća u Njemu. Vječni život je ono što daje konačni i trajni smisao ljudskom životu, etičkom zalaganju, velikodušnom predanju, nesebičnom služenju, nastojanju da se Kristov nauk i ljubav prenese svim dušama. Mogućnost trajnog prokletstva u paklu podsjeća kršćane na potrebu da žive život u potpunosti posvećen drugima.

Radosna vijest spasenja zahtjeva prisustvo Crkve u svijetu. Evanđelje je zapravo najava preobrazbe svijeta u skladu s Božjim planom. Socijalni nauk Crkve dio je socijalno moralne teologije koja proizlazi iz kršćanskog poimanja čovjeka i političkog života. Društveni moral Crkve naučava da postoji prvenstvo duhovnih i moralnih dobara nad materijalnim dobrima.

Crkva je neodvojivo ljudska i božanska. Ona živi i djeluje u svijetu, ali njezina svrha i snaga nisu na zemlji, nego na Nebu. Crkva samo želi postići spasenje čovječanstva, ali također se bavi i vremenitim stvarima. Svaki vjerni kršćanin sudjeluje u misiji Crkve prema svome položaju i pozivu te primljenim darovima. Laici su pozvani posvetiti svijet iznutra. Crkva ne može i ne smije zamijeniti državu, ali niti može niti smije ostati po strani u borbi za pravdu.

Crkva je strukturirano društvo gdje neki imaju zadaću voditi druge. Pomoć Duha Svetoga cijeloj Crkvi, da bi se izbjegle pogreške u vjerovanju, također je dana Crkvenom Učiteljstvu kako bi vjerno i autentično navještalo Božju Riječ. Crkva je uvijek pozivala samo krštene muškarce u sveti red jer se osjećala sjedinjena s Kristovom voljom, koji je izabrao samo muškarce za Apostole.

Krist je tijekom svoga života pokazivao kako bi trebala izgledati njegova Crkva. Crkva je zajednica svih koji su primili obnoviteljsku milost Duha po kojoj su djeca Božja. Svi krštenici sudjeluju u zajedničkom svećenstvu: pozvani su povezivati Boga i druge ljude. Ekumenski pokret je crkvena zadaća koja traži vidljivo jedinstvo među kršćanima u jednoj Crkvi koju je utemeljio Krist.

Djelovanje Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi po sakramentima. Obično kažemo da je Duh Sveti poput duše Crkve jer u njoj ima neke od funkcija koje duša ima u tijelu: osnažuje ju, potiče na poslanje, ujedinjuje u ljubavi. On je nutarnji učitelj koji govori u srcu čovjeka, otkriva mu Božje tajne, daje mu razlučiti što je Bogu milo.