Isus nas uči kako se obratiti Bogu kao Ocu
Molitvom Očenaš, Isus Krist nas uči utjecati se Bogu kao Ocu: <<Moliti se Ocu znači unići u njegovo otajstvo, kakav On jest, i kako nam ga je Sin objavio: <Izraz Bog Otac nije nikada nikome bio objavljen. Kad je Mojsije pitao Boga tko je On, čuo je drugo ime. Nama je ovo ime objavljeno u Sinu, jer ovo ime uključuje novo ime Oca> (TERTULIJAN, De oratione, 3)<< (Katekizam, 2779).
Da upoznaju Oca Našega, Isus otkriva svojim učenicima, da su i oni postali sudionicima njegova Sinovstva: <<Objavljivanjem te molitve, učenici otkrivaju svoje specijalno sudioništvo u božanskom srodstvu, o kojem će Sv. Ivan u prologu svog Evanđelja kazati: <Onima koji su ga primili (to jest, onima koji su primili Riječ koja postade tijelom), Isus dadne moć da postanu djeca Božja> (Iv 1, 12). Zato s razlogom mole kako ih je poučio: Oče Naš>>[1].
Isus Krist luči uvijek između <<moj Otac>> i <<vaš Otac>> (usp. Iv 20, 17). U stvari, kad On moli nikad ne kaže <<Oče naš>>. To pokazuje da je njegov odnos s Bogom sasvim jedinstven: to je samo njegov odnos i nikog drugog. Molitvom Oče Naš, Isus želi posvijestiti svoje učenike da su djeca Božja, ukazujući istovremeno na razliku koja postoji između njegova naravnog sinovstva i našeg adoptivnog božanskog srodstva, stečenog kao bezplatnog dara Božjeg.
Molitva kršćanina je molitva djeteta Božjeg koje se obraća Bogu Ocu sa sinovskim pouzdanjem, koja je <<izražena u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom: <parrhesia>, iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni (usp. Ef 3, 12; Hb 3, 6; 4, 16; 10, 19; 1 Iv 2, 28; 3, 21; 5, 14)>> (Katekizam, 2778). Izraz <parrhesia> ukazuje izvorno na privilegij slobode riječi grčkog građanina na javnim skupštinama, i prihvaćena je od Crkvenih Otaca da se izrazi sinovsko vladanje kršćanina pred svojim Bogom Ocem.
Božansko srodstvo i kršćansko bratstvo
Kada kažemo Bogu Oče naš, raspoznajemo da nas božansko srodstvo sjedinjuje s Kristom, <prvorođenac među mnogom braćom> (Rm 8, 29), po istinskim nadnaravnim bratstvom. Crkva je nova Božja i ljudska zajednica (usp. Katekizam, 2790).
Zato, kršćanska svetost, ostaje osobna i individualna, nikad nije individualistička ili egocentrična. <<Ako <Oče Naš>, molimo u istini, izlazimo iz individualizma, od kojeg nas oslobađa ljubav što je prihvaćamo. Pridjev <Naš< na početku Gospodnje molitve, kao i zamjenica <mi> ne isključuju nikoga od četiriju zadnjih prošnji. Da bi to bilo rečeno u istini (usp. Mt 5, 23-24; 6, 14-16), moraju naše podjele i suprotnosti biti nadvladane>> (Katekizam, 2792).
Bratstvo koje uspostavlja božansko srodstvo, također se proširuje na sve ljude, jer su na izvjestan način svi djeca Božja –njegova stvorenja- i pozvani su na svetost: <<Na zemlji postoji samo jedan narod: i to narod djece Božje>>[2]. Zato se kršćanin mora osjećati solidarnim u obvezi voditi čitavo čovječanstvo k Bogu.
Božansko sinovstvo nas potiče na apostolat, koji je nužna manifestacija sinovstva i bratstva: <<Misli na druge –prvenstveno na one koji su kraj tebe- kao na one koji su: sinovi Božji, s punim dostojanstvom tog čarobnog naslova. Moramo se vladati kao djeca Božja s djecom Božjom: naše je da budemo ljubav posvećena, svakodnevna, stvarana od tisuću detalja razumjevanja, tihe požrtvovnosti, prešutnog predanja>>[3].
Svrha božanskog sinovstva kao temelj duhovnog života
Kada se intenzivno živi božansko sinovstvo, ono postaje <<duboka sposobnost duše, koja pokreće cijelo biće: ona je prisutna u svakoj misli, u svakoj želji, u svakom duševnom raspoloženju. >>[4]. Ona je stvarnost koja uvijek živi, ne samo u pojedinim životnim prilikama: <<Ne možemo biti djeca Božja samo određeno vrijeme, iako ima nekih trenutaka posebno posvećenih, da ih se uzme u obzir, da nas obuzme ta svrha našeg božanskog sinovstva, koje je srž pobožnosti>>[5].
Sv. Josemaria obučava, da svijesno ili razumno življenje božanskog srodstva << je temelj duha Opusa Dei. Svi su ljudi sinovi - djeca Božja. Međutim, jedno dijete može prema Ocu reagirati na mnogo različitih načina. Moramo se truditi da budemo djeca koja shvaćaju da Gospodin – u svojoj ljubavi prema nama kao svojoj djeci – želi da se mi nastanimo u njegovoj kući, usred ovoga svijeta; da se On zato pobrinuo da mi pripadnemo njegovoj obitelji, da On sve s nama dijeli i mi sve s Njim, da imamo s Njim taj obiteljski dodir pun pouzdanja, koji nam dopušta da za sve molimo kao mala djeca, pa kad bi to bio i – sam mjesec! >>[6].
Kršćanska radost ima svoje korjene u osjećanju božanskog sinovstva: <<Veselje je bitna posljedica božanskog sinovstva, svijesni da smo izabrani u ljubavi našega Boga Oca, koji nas prihvaća, pomaže nam i oprašta><[7]. Kod propovijedanja Sv Josemarije jako često se odražava da njegova radost izvire u razmatranju te stvarnosti: <<Iz razloga, koje ovdje neću navoditi - nisu slučajni –Isus koji iz Svetohraništa na nas gleda, dobro ih poznaje – došao sam u svom životu do vrlo duboke svijesti Božjeg sinovstva. Spoznao sam sreću da se u srcu moga oca smijem sakriti, da bih onda odatle – na temelju njegove ljubavi i svoje poniznosti – ponešto ispravio, očistio se, poslužio Gospodinu, razumio i oprostio svim ljudima. (...). Godinama sam se trudio da se oslanjam na ovu razveseljujuću stvarnost>>[8].
Jedno od najdelikatnijih pitanja koje si čovjek postavlja kada razmišlja o božanskom sinovstvu je problem zla. Mnogi nemaju isto iskustvo zla u svijetu s vjerskom pouzdanošću u beskrajnu božansku dobrotu. Ipak, sveci uče da sve ono što se u ljudskom životu događa treba promatrati kao dobro, jer su shvatili duboko odnos božanskog sinovstva i Svetog Križa. To je ono što izražavaju, na primjer, riječi sv. Tome Moro svojoj starijoj sestri, kad je bio utamničen u Londonskoj Kuli: <<Kćeri moja predraga, neka se nikad ne uznemiri tvoja duša zbog bilo koje stvari koja bi mi se mogla dogoditi na ovom svijetu. Ništa se ne može dogoditi a da to Bog ne želi. I ja sam posve siguran da što bude neka bude, koliko god se činilo zlim, istina će biti ono najbolje>>[9]. I isto uči Sv. Josemaria vezano za manje tragične situacije, ali u kojima kršćanska duša može proći zlo i smesti se: <<Neugode?, Protivštine zbog ovoga ili onoga događaja?... Zar ne vidiš da tako hoće tvoj Otac-Bog?... a On je dobar..., i On te ljubi... – samo tebe! – više nego što sve majke zajedno mogu ljubiti svoju djecu! >>[10].
Za Sv. Josemariju, božansko sinovstvo nije neka sladunjava realnost, strana trpljenju i boli. Suprotno, potvrđuje da je ta stvarnost najprisnije povezana s Križem, neizbježivo prisutna u svima koji žele slijediti Krista iz bliza: <<Isus moli u vrtu: Oče moj (Mt 26, 39), Abba, Pater! (Mk 14, 36). Bog je moj Otac, iako mi šalje trpljenja. Ljubi me nježno, dok me još ranjava. Isus trpi da bi izvršio Volju Očevu... A ja, koji također želim vršiti Presvetu Volju Božju, slijedeći Učitelja u stopu, da li ću smjeti kukati, ako sretnem suputnika za trpljenje? Ustrojit ću izvjestan znak svoga sinovstva, jer sa mnom postupa kao sa svojim Božanskim Sinom. I, onda kao On, moći ću jecati i plakati osamljen u svom Getsemanskom Vrtu, ali, pavši ničice na zemlju, priznavši svoje ništavilo, kriknut ću jako Gospodinu iz nutrine svoje duše: Pater mi, Abba, Pater... neka bude!>>[11].
Druga važna posljedica osjećanja božanskog sinovstva je sinovska napuštenost u Božjim rukama, koja se ne odnosi toliko na asketsku osobnu borbu –iako se ona pretpostavlja – koliko na prepuštanje vodstvu Božjem, i za to se govori o napuštenosti. Radi se o aktivnoj napuštenosti, slobodnoj i svjesnoj od sinovske strane. Ta sposobnost daje na konkretan način povod, živjeti božansko sinovstvo –koji nije jedini, niti je obligatorni put za sve-, nazvan <<duhovno djetinstvo>>: sastoji se u prepoznavanju sebe ne samo djetetom, nego malim djetetom, djetetom koje jako ovisi o Bogu. Ovako to izrazuje Sv. Franjo saleški: Ako ne budete bezazleni kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo Oca mojega (Mt 10, 16). Zato, jer je dijete maleno, u njemu se čuva velika bezazlenost; ono poznaje samo svoju majku; ima jedinu ljubav, a to je njegova majka; jedina težnja, krilo njegove majke; ne želi ništa drugo do nasloniti se u tako ljupkom odmoru. Duša potpuno bezazlena jedino posjeduje ljubav, Boga; i u toj jedinoj ljubavi jedina je čežnja, odmoriti se na grudima nebeskog Oca, i tu odrediti svoj počinak, kao dijete ispunjeno ljubavlju, prepustivši se potpuno Njegovoj brizi, ne želeći ništa drugo do ostati u toj svetoj prisnosti>>[12]. Sv. Josemaria također sa svoje strane savjetovao je proći put duhovnog djetinstva: <<Ako budete djeca, nećete biti zabrinuti. Djeca u tren oka zaboravljaju neugodnosti i vraćaju se svojim uobičajenim igrama. Stoga se nizašto ne treba brinuti, ako ste se Njemu prepustili; jer vaš je počinak u Ocu.>>[13].
Sedam prošnji Očenaša
U Gospodnjoj molitvi, u početnom zazivu: <<Oče Naš, koji jesi na nebesims>>, slijedi sedam prošnjii. <<Prve tri prošnje idu za slavom Očevom: za posvećenjem njegova imena, dolaskom Kraljevstva i vršenjem božanske Volje. Druge četiri iznose mu naše želje; ove se odnose na naš život, da ga hrani i ozdravlja od grijeha, a poveuje se s našom borbom za pobjedu Dobra nad Zlom>> (Katekizam, 2857).
Očenaš je obrazac svake molitve, kako uči Sv. Toma Akvinski: <<Očenaš je najsavršenija molitva... U njoj, ne tražimo samo ono što smijemo spravom poželjeti, nego osim toga o redu u kojem je slobodno to poželjeti. Ova nas molitva ne uči samo prošnji, nego također oblikuje našu čitavu čuvstvenost>>[14].
Prva prošnja: Sveti se ime tvoje
Božju svetost ne može uvećati nijedno stvorenje. Zbog toga, <<Riječ >(po)svetiti> ne smije se ovdje uzeti u uzročnom smislu (samo Bog posvećuje, čini svetim), nego u smislu uvažavanja: priznati svetim,ophoditi na svet način. (...). Već od prve prošnje našem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Božanstva i u dramu spasenja čovječanstva. Iskati da se njegovo ime sveti uključuje nas u >dobrohotni njegov naum što ga je prije zasnovao<, >da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi< (usp. Ef 1, 0.4)>> (Katekizam, 2807). Jer bit je prve prošnje da božanska svetost zablista i proširi se u našim životima: <<Tko bi mogao posvetiti Boga, budući da On posvećuje? Nadahnimo se ovim riječima >Budite sveti, jer sam ja svet< (Lv 20, 26), molimo da, posvećeni krštenjem, ustrajemo u onom što smo započeli biti. I to molimo u sve dane, jer griješimo svakodnevno i moramo se čistiti od naših grijeha neprestanom posvetom. Pritecimo stoga molitvi da ta svetost ostane u nama>>[15].
Druga prošnja: Dođi kraljevstvo tvoje
Druga prošnja izražava nadu da će doći novo vrijeme kada će Bog biti priznat od svih Kraljem koji će svoje podanike obasuti dobrima: <<Ta težnja jest >Marana Tha<, zov Duha i Zaručnice:>Dođi Gospodine Isuse< (Ap 22, 20) (...).U molitvi Gospodnjoj riječ je ponajprije o konačnom dolasku Kraljevstva Božjega s Kristovim povratkom (usp. Tt 2, 13)>> (Katekizam, 2817-2818). S druge strane, Kraljevstvo Božje već je započeto na ovom svijetu s prvim dolaskom Kristovim i poslanjem Duha Svtoga: << >Kraljevstvo Božje pravednost i mir i radost u Duhu Svetome< (Rm 14, 17). Posljednja vremena u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha Svetog. Otada je zapodjenut odlučujući boj između >tijela < i Duha (usp. Ga 5, 16-25): >Samo čisto srce može sa sigurnošću reći: ,Dođi kraljevstvo tvoje!,. Trebalo je biti u Pavlovoj školi da bi se reklo: ,Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu, (Rm 6, 12). Onaj koji se čuva čistim u svojim djelima, mislima i riječima, može reći Bogu: >Dođi kraljevstvo tvoje!> (Sv. Ćiril Jeruzalemski, Catecheses mystagogicae, 5, 13)>> (Katekizam, 2819). Zaključno, u drugoj prošnji očitujemo želju da Bog kraljuje sada u nama po milosti, da se njegovo Kraljevstvo na zemlji svakim danom sve više, i da na kraju vremena On kraljuje potpuno nad svima u Nebu.
Treća prošnja:Budi volja tvoja kako na Nebu tako i na zemlji
Volja Božja jest da <<se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine>> (1Tm 2, 3-4). Isus nas uči da se u Kraljevstvo Nebesko ulazi, ne po riječima, nego <<čineći volju Oca mojega, koji je na nebesima>> (Mt 7, 21). Zato ovdje <<molimo Oca našeg da ujedini našu volju s voljom svoga Sina da vršimo njegovu volju, nacrt njegova spasenja za život svijeta. Mi smo za to u osnovi nemoćni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha možemo mu predati svoju volju i odlučiti da biramo ono što je njegov Sin uvijek izabrao:činiti što je Ocu milo (usp. Iv 8,29)>> (Katekizam, 2829). Jedan Crkveni Otac smatra da, kada molimo u Očenašu budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji, ne tražimo to <<u smislu da Bog čini ono što želi, nego nego da bi mi bili sposobni činiti ono što Bog želi>>[16]. S druge strane, izraz kako na nebu tako i na zemlji ukazuje na to da u toj prošnji žudimo da, kao što je volja Božja ispunjena na nebesima od strane anđela i blaženika, tako je neka ispunimo mi koji smo još na zemlji.
Četvrta prošnja: Kruh naš svagdašnji daj nam danas
Ova prošnja izražava sinovsku ovisnost djece Božje, jer <<Otac koji nam daruje život ne može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva >odgovarajuća> tvarna i duhovna dobra>> (Katekizam, 2830). Kršćanski smisao ove četvrte prošnje <<odnosi se na Kruh Života: prihvaćanje Riječi Božje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji (usp.Jv 6, 26-58)>> (Katekizam, 2835). Izraz svagdašnji, <<uzet u vremenskom značenju pedagoški podvlači ono >danas<, (usp. Ex 16, 19-21) da nas utvrdi u povjerenju >bez ograde<, Uzeta u kvalitetnom značenju kazuje ono što je nužno za život, i, u širem smislu, svako dobro dovoljno za opstanak (usp. 1Tm 6, 8)>> (Katekizam, 2837).
Peta prošnja: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim
Ovom novom prošnjom počinjemo priznavati svoje stanje griješnika: <<Vraćamo se k Njemu kao rasipni sin (usp. Lk 15, 11-32), i priznajemo se grešnima pred Njim kao carinik (usp. Lk 18, 13). Naša molba počinje s >priznanjem< kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo Milosrđe>>(Katekizam, 2839). Ali ova molba ne će biti uslišana ako predhodno nismo odgovorili na nužno: oprostili našim dužnicima. A razlog je slijedeći: <<Ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva; ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo (usp. 1Iv 4, 20). Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu Ljubav Očevu>> (Katekizam, 2840).
Šesta prošnja: Ne uvedi nas u napast
Ova molba je povezana s prednjom, jer grijeh je posljedica slobodnog pristanka na napast.. Zato sada <<molimo našeg Oca da nas u nju ne >uvede< (...). Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh, jer smo uključeni u borbu >između tijela i Duha<. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti>> (Katekizam, 2846). Bog nam uvijek udijeli svoju milost da bi svladali napasti: <<Vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ihod da možete izdržati>> (Ko 10, 13), ali da bismo uvijek mogli pobijediti, potrebno je moliti: <<Ta borba i pobjeda nisu moguće bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku (usp. Mt 4, 11) i u završnoj borbi svoje agonije (usp. Mt 26, 36-44). Ovom prošnjom našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. (...). Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe; moli za ustrajnost do kraja. >Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije< (Ap 16, 15)>> (Katekizam, 2849).
Sedma prošnja: I oslobodi nas od zla
Posljenja prošnja sadržana je u svećeničkoj molitvi Isusa Ocu: << Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih čuvaš od Zloga>> (Iv 17, 15). U stvari , u ovoj molbi, <<Zlo nije apstrakcija, nego, označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. >Đavao> (dia-bolos: onaj koji se isprečuje) jest onaj koji >hoće spriječiti< Božji naum i njegovo >djelo spasenja< ostvareno u Kristu>> (Katekizam, 2851). Nadalje, <<moleći da budemo oslobođeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobođeni od svih zala, sadašnjih, prošlih i budućih, kojih je on tvorac ili podstrekač.>> (Katekizam, 2854), naročito grijeha jedinog pravog zla[17], i njegove kazne, koja je vječno prokletstvo. Ostala zla i patnje mogu se okrenuti na dobro, ako ih primamo i sjedinimo ih s trpljenjem Krista na Križu.
Manuel Belda
Osnovna bibliografija
Katekizam Katoličke Crkve, 2759-2865.
BENEDIKT XVI-JOSEPH RATZINGER, Jesus de Nazaret, La Esfera de los Libros, Madrid 2007, pp. 161-205 (glava posvećena molitvi Gospodnoj).
Preporučeno štivo
SV. JOSEMARIA, Homilije El trato con Dios i Hacia la santitad, u Amigos de Dios, 142-153 i 294-316.
J. BURGGRAF, El sentido de la filiacion divina, u A.A.V.V., Santitad i mundo, Pamplona 1996, pp. 109-127.
F.FERNANDEZ-CARVAJAL i P.BETETA, Hijos de Dios. La filiacion divina que vivio i predico el beato Josemaria Escriva, Madrid 19952.
F.OCARIZ, La fikiacion divina, realidad central en la vida i en la ensenanza de Mons. Escriva de Balaguer, u A.A.V.V., Mons. Escriva de Balaguer i el Opus Dei. En el 50 aniversario de su fundacion, Pamolona 19852, pp. 173-214.
B.PERQUIN, Abba, Padre: para alabanza de tu gloria, Madrid19993..
J. SESE, La conciencia de la filiacion divina, fuente de vida espiritual, u J.L. ILLANES (dir.), El Dios i Padre de Nuestro Senor Jesucristo, XX Simposio internacional de Teologia de la Unuversidad de Navarra, Pamplona 2000., pp.495-517.
J. STOHR, La vida del cristiano segun el espiritu de filiacion, u <Scripta Theologica> 24 (1992¸ 3) 872-893.
[1] IVAN PAVAO II, Alocucion, 1-VII-1987., 3.
[2] SV. JOSEMARIA, Es Cristo que pasa, 13.,
[3] Ibidem, 36.
[4] SV. JOSEMARIA, Amigos de Dios, 146.
[5]SV. JOSEMARIA, Conversaciones, 102.
[6]SV. JOSEMARIA, Susret s Kristom, 64..
[7] SV. JOSEMARIA, Kovačnica, 332.
[8] SV. JOSEMARIA, Prijatelji Božji, 143.
[9] SV. TOMA MORO, Un hombre solo. Cartas desde la Torre, n.7 (Pismo od Margarete Alisi, kolovoz 1534, koje sadrži dugi razgovor sa svojim ocem u tamnici), Madrid 1988., p. 65.
[10] SV. JOSEMARIA, Kovačnica, 929.
[11] SV. JOSEMARIA, Via Crucis, I Estacion, Puntos de meditacion, n. 1.
[12] SV. FRANJO SALEŠKI, Conversationes espirituales, n.16, 7, u Obras Selectas de San Francisco de Sales, vol. I, p. 724.
[13] SV. JOSEMARIA, Camino, 864.
[14] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 83, 9.
[15] SV. CIORIJAN, De dominica oratione, 12.
[16] Ibidem, 14.
[17] Usp. SV. JOSEMAIA, Put, 386.