Opus Dei

Četvrta zapovijed povezujuća je točka između prethodne tri i šest slijedećih: obiteljski odnosi otkrivaju tajanstveno tumačenje božanske i ljudske ljubavi koje su u suštini svake osobe. Roditelji imaju odgovornost stvoriti dom, obiteljski prostor u kojem se mogu živjeti ljubav, oprost, poštovanje, vjernost i nesebično služenje.

Svi ljudi pozvani su sudjelovati u Božjoj stvoriteljskoj moći usavršavajući svijet kroz svoj rad. Trebali bi, također, prestati raditi sedmog dana, kako bi se posvetili svetkovanju dana Gospodnjeg i odmoru. Svetost nedjelje prvenstveno se održava sudjelovanjem u svetoj Misi. Crkva je uspostavila ovu obvezu kako njena djeca ne bi ostala bez osnovne hrane koja im je potrebna da žive kao djeca Božja.

Prva zapovijed Dekaloga jedini je mogući temelj za istinski uspješan ljudski život. Najviši razlog ljudskog dostojanstva sastoji se u našem pozivu na zajedništvo s Bogom. Ljubav prema Bogu mora uključivati ​​ljubav prema onima koje Bog voli. Druga zapovijed zabranjuje bilo kakvu neprikladnu upotrebu Božjeg imena, a posebno bogohuljenje.

Kršćanski život je naš život djece Božje u Kristu po Duhu Svetom. Djelovanje Duha Svetoga u duši kršćanina, osim što daje posvećujuću milost i bogoslovne kreposti, priopćava nadahnuća i stvarne milosti, te ima posebno očitovanje koje Crkva naziva darovima Duha Svetoga. Dekalog sadrži niz ozbiljnih dužnosti, ali je također i prije svega uputa, nauk kako živjeti.

Samo su voljne radnje predmet moralnog vrednovanja. Odgoj složenog svijeta osjećaja temeljni je dio kršćanske formacije i života. Put za sređivanje strasti je stjecanje moralnih navika koje se nazivaju vrlinama. Objekt, namjera i okolnosti su “izvori” ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih djela.

Brak je ustanova koju je Bog predvidio u svojoj mudrosti, kako bi u čovječanstvu proveo svoj božanski plan ljubavi. Rađa se osobnim i neopozivim pristankom supružnika. Bitna svojstva braka su jedinstvo i nerazrješivost. Ovaj poseban savez stavljen je u službu rađanja i obrazovanja djece, koja su najizvrsniji dar braka i uvelike doprinose dobru svojih roditelja.

Ispovijed je poseban sakrament ozdravljenja i spasenja. Konkretan način na koji Kristovi i Crkveni službenici vrše vlast opraštanja grijeha značajno se mijenjao, iako se čuva temeljna struktura koja obuhvaća dva jednako bitna elementa: djela čovjeka koji se obraća po djelovanju Duha Svetoga i Božje djelovanje po službi Crkve. Bolesničko pomazanje je pomoć osobama čiji je život ugrožen zbog teške bolesti.

Sveta misa uprisutnjuje u svakodnevnom liturgijskom životu Crkve jedinu žrtvu našeg otkupljenja. Misa je jedina i prava žrtva jer sakramentalno uprisutnjuje jednu, savršenu i konačnu žrtvu križa. Vjernici mogu i trebaju sudjelovati u prinošenju euharistijske žrtve. Želja za primanjem svete pričesti treba uvijek biti prisutna u kršćanima: ono što hrana proizvodi u tijelu za dobro tjelesnog života, Euharistija proizvodi u duši.

Euharistija čini Isusa Krista prisutnim. Poziva nas da prihvatimo spasenje koje nam On nudi i da primimo dar Njegovog Tijela i Krvi kao hranu vječnog života. Naš je Gospodin navijestio euharistiju tijekom svog javnog života i ustanovio taj sakrament na Posljednjoj večeri. Kada Crkva slavi ovaj sakrament, ona slijedi euharistijski obred koji je Krist obavio na Posljednjoj večeri.

Krštenje uključuje osobu koja se prima u Kristov život, smrt i uskrsnuće te u njegovo spasenjsko djelovanje. Ovaj sakrament ostavlja u kršćaninu neizbrisiv duhovni pečat pripadnosti Kristu. Krizmom kršćani potpunije sudjeluju u Kristovu poslanju i u punini Duha Svetoga. Kršteni i potvrđeni kršćanin je predodređen da na temelju ova dva sakramenta sudjeluje u poslanju evangelizacije Crkve.