• Isus nas poziva da budemo nepristrani

• Napuštanje „svega“ uključuje i unutarnje stavove

• Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti

ISHOD susreta s bogatim mladićem mogao je apostole ostaviti obeshrabrenima, no taj događaj Isusu pruža priliku da objasni značenje i vrijednost nenavezanosti. Kristu su potrebni učenici s malo prtljage, spremni da ih pokrene Duh Sveti i da im on ispuni srce. Kako je rekla Majka Terezija: »Ni Bog ne može ispuniti srce koje je već puno.«¹ Apostolsko poslanje zahtijeva veliku slobodu srca.

Isus reče: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima, primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni« (Mk 10, 29-30). Učiteljeve su riječi ostavile apostole zamišljenima. U vremenu provedenom s Gospodinom vidjeli su što za njega znači siromaštvo. On nema ni gdje glavu nasloniti (usp. Mt 8, 20); svjedoci su činjenice da je, premda bogat, radi njih postao siromašan (usp. 2 Kor 8, 9).

»Isusovo je bogatstvo njegovo bezgranično pouzdanje u Boga Oca, njegovo neprestano povjerenje, njegova želja da uvijek i jedino čini Očevu volju i da mu daje slavu. Isus je bogat poput djeteta koje se osjeća ljubljeno i koje voli svoje roditelje, ne sumnjajući ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. […] Rečeno je da je jedino pravo žaljenje to što čovjek nije svetac; mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava vrsta siromaštva: ne živjeti kao djeca Božja i braća i sestre Kristove.«²

»SVETAC je upravo onaj čovjek, ona žena, koja, odgovarajući s radošću i velikodušnošću na Kristov poziv, sve ostavlja kako bi pošla za njim.«³ Mogli bismo pomisliti da je »sve« što su Petar i neki drugi apostoli ostavili bilo vrlo malo: stara lađa, skromna kuća i tek malo više od toga. No sveti Grgur Veliki primjećuje: »Mnogo je ostavio onaj tko je sve napustio, makar to bilo i malo.«⁴ Štoviše, oni su svoje »sve« ostavili smjesta. Nisu zastali da bi računali za i protiv jer su otkrili nešto važnije.

Ostaviti »sve« znači prije svega preusmjeriti svoj nutarnji svijet: osjećaje, volju, odluke, planove i ideje. To su učinili prvi učenici i to je ono što je najvažnije: omogućuje nam da hodimo s Bogom. »Nije sve ostavio onaj tko ostaje vezan, pa makar samo za samoga sebe. Štoviše, ničemu ne koristi ostaviti sve drugo osim sebe samoga, jer čovjeku nema težega tereta od njega samoga.«⁵

Ostaviti sve znači prihvatiti Isusov poziv da se sve potpunije ispunimo njegovim božanskim životom. »Božji poziv, biljeg što ga daje krštenje i milost znače da svaki kršćanin može i treba biti živi izraz vjere. Svaki kršćanin treba biti ‘drugi Krist, sâm Krist’, prisutan među ljudima.«⁶ Takvo napuštanje svega ne znači nijekati osobne značajke ili velikodušne težnje, nego dopustiti Bogu da nas ispuni kako bi njegovo Evanđelje prožimalo svaki dio našega života.

NAGRADA koju Krist nudi apostolima za njihovo napuštanje (stostruko i život vječni) daleko nadilazi sve što mogu i zamisliti. To je naviješteno u Knjizi Mudrosti: Mudrost dade svetima plaću za njihove muke i povede ih divnim putem; danju im bijaše zaštita, a noću svjetlo zvjezdano (Mudr 10, 17).

»To se ‘stostruko’ sastoji od stvari koje su najprije posjedovane, a potom ostavljene, no koje će biti vraćene i umnožene u beskraj. Lišavajući se posjeda, čovjek zauzvrat prima utjehu pravoga dobra; oslobođen ropstva stvari, stječe slobodu da služi iz ljubavi; odričući se posjeda, zadobiva radost darivanja. Kao što je Isus rekao: ‘Blaženije je davati nego primati’ (usp. Dj 20, 35). […] Samo prihvaćajući s poniznom zahvalnošću ljubav Gospodnju, oslobađamo se zavodljivosti idola i sljepoće svojih iluzija. Novac, užitak i uspjeh zasljepljuju, ali potom razočaravaju: obećavaju život, a donose smrt. Gospodin od nas traži da se odvojimo od tih lažnih bogatstava kako bismo ušli u pravi život – pun, autentičan, blistav.«⁷

»Ako smo i malo velikodušni«, govorio je sveti Josemaría, »Bog će nas uvijek nadmašiti: daje nam mnogo više od onoga što mu mi dajemo. Uvijek izlazimo s dobitkom; to je dobitnička partija.«⁸ I zazivao je Marijin zagovor: »Molim Bogorodicu da nam se bude spremna nasmiješiti, da nam se želi nasmiješiti, i ona će nam se nasmiješiti. Štoviše, vašu velikodušnost na zemlji umnožit će tisuću puta, ne samo stotinu puta!«⁹

[1] Sveta Terezija iz Kalkute, El amor más grande, New World Library, Kanada, 1998., str. 40 (neslužbeni prijevod).

[2] Papa Franjo, Poruka, 26. XII. 2013.

[3] Papa Benedikt XVI., Homilija, 15. X. 2006.

[4] Sv. Grgur Veliki, Homilija 5 o Evanđelju.

[5] Sv. Petar Damiani, Govor 9.

[6] Sv. Josemaría, Razgovori, br. 58.

[7] Papa Franjo, Anđeo Gospodnji, 11. X. 2015.

[8] Sv. Josemaría, Zabilješke s obiteljskog susreta, 13. IV. 1974.

[9] Sv. Josemaría, Zabilješke s obiteljskog susreta, 19. XI. 1972.