• Bog djeluje u malim stvarima
• Nerazmjer između poslanja i oruđa
• Riječ poput kvasca

ISUS JE došao objaviti nam nutarnji Božji život i Njegov spasenjski naum. No kako riječima izraziti veličinu ljubavi koju nam On želi darovati? Zato je Isus tijekom svojega javnog djelovanja osjećao potrebu služiti se slikama kako bi rasvijetlio svoje otajstvo: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim?« (Lk 13, 18), pitao je.

Birajući slike iz svakodnevnoga života, Isus nas želi uvesti u to otajstvo putem koji nam je blizak. Ti nam primjeri daju naslutiti Božje djelovanje u našim dušama i u povijesti. Kraljevstvo je Božje »kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama«. Ono je i »kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne« (Lk 13, 19. 21).

Gorušičino zrno i kvasac govore o malenosti i neupadljivosti. Bog često djeluje na neprimjetne, ali uvijek djelotvorne načine. Želimo li prepoznati Njegovu poniznu i skrivenu svemoć, moramo obratiti pozornost na ono što ne privlači pozornost. To katkad nije lako jer su nam dani ispunjeni aktivnostima koje traže mnogo naše usredotočenosti pa možda ne zamjećujemo Gospodinovo djelovanje. Pa ipak, „Bog djeluje poput dobroga malog sjemena koje tiho i polako klija. I malo-pomalo postaje bujno stablo koje svima daje život i počinak. I sjeme naših dobrih djela može se činiti malenom stvari, no sve što je dobro pripada Bogu i stoga ponizno, polako donosi plod. Dobro, sjetimo se, uvijek raste na ponizan način, na skriven, često nevidljiv način.”^[1]

KAD ISUS govori o gorušičinu zrnu, govori svojim učenicima i o tome kakva će Njegova Crkva biti u svijetu: „Gospodin je htio pokazati svoju veličinu. Jer upravo će takvo biti propovijedanje Kraljevstva Božjega: učenici su bili najslabiji, najmanji među ljudima. No u njima je bila velika snaga, i kraljevstvo se proširilo po svem svijetu.”^[2] Evangelizacija i širenje Kristova kraljevstva započinju malim stvarima. To vrijedi za svakoga kršćanina. Svatko je od nas poput gorušičina zrna posijana u polju svojega radnog mjesta i obiteljskog okruženja. Malim djelima ljubavi možemo postati utočište za mnoge ptice nebeske koje će se doći gnijezditi u našim granama.

Ta nas stvarnost može ispuniti nadom i optimizmom kad osjećamo da je širenje kraljevstva Božjega po svijetu teška zadaća. Možda „može doći misao da nas je vrlo malo koji smo taj božanski poziv doista uzeli k srcu”.^[3] No malo je kvasca dovoljno za cijelo tijesto. Možemo biti sigurni „da je Isus sve nas otkupio i da se želi poslužiti nekolicinom nas, usprkos našoj osobnoj ništavnosti, kako bi Njegovo spasenje objavio svima”.^[4] Povijest Crkve započela je s nekoliko ljudi koji možda nisu posjedovali mnoge talente, ali su imali milost što su vidjeli uskrsloga Isusa i primili Duha Svetoga. Drugi su raspolagali većim sposobnostima ili sredstvima, kako otkrivaju pisma svetoga Pavla prvim kršćanskim zajednicama. U svakom slučaju, snaga proživljene vjere sve ih je potaknula da pođu do nakraj zemlje i dopru do svakoga društvenog sloja. I mi možemo doprijeti do svih ljudi oko nas.

KVASAC DJELUJE kao skrivena i tajanstvena sila. Sveti Josemaría ovako je to opisao: „U mnogim je mjestima (možda ste i sami to vidjeli) pečenje kruha poput pravog obreda, koji završava prekrasnim proizvodom koji se gotovo može kušati očima. Počinje se dobrim brašnom, po mogućnosti najbolje kakvoće. Zatim se tijesto obrađuje u naćvama i umiješa se kvasac. To je dug posao koji traži strpljenje. Tijesto se potom mora ostaviti da počiva; to je nužno kako bi kvasac obavio svoje djelo i tijesto naraslo. Za to se vrijeme priprema peć, čija temperatura raste dok cjepanice jarko gore. Naraslo tijesto stavlja se u užarenu peć i pretvara se u kruh vrhunske kakvoće, čudesno lagan i svjež. Taj ishod ne bi bio moguć da nije bilo one male količine kvasca koja se rastopila i nestala među ostalim sastojcima, djelujući učinkovito i prolazeći nezapaženo.”^[5]

U tišini svoje molitve, a i usred svakodnevnog života, možemo dopustiti da riječ Božja uđe poput prstohvata kvasca. Malo-pomalo ona može djelovati u našim srcima i djelima, pretvarajući naš život u dobar, ukusan kruh. Možda je neki redak, slika ili rečenica odjeknula u našoj duši dok smo čitali Sveto pismo; ako jest, možemo se držati te riječi i umiješati je u svoju svakodnevicu kako bi je ta riječ ukvasala i pobožanstvenila. „Dopustimo da Božji glas odmah uđe u [trenutak] tišine. On čeka da to učinimo. [...] Riječ Božja nije tek tekst za čitanje. Riječ Božja živa je prisutnost, djelo Duha Svetoga koje tješi, poučava, daje svjetlo, snagu, okrepu i volju za životom. Čitati Bibliju, pročitati koji ulomak, jedan ili dva odlomka Biblije, poput kratkog je brzojava od Boga koji odmah ide k srcu.”^[6] U prispodobi o kvascu umiješanu u tijesto pojavljuje se žena. U toj ženi možemo vidjeti Mariju, koja nastoji sakriti Kristov kvasac u srca svoje djece kako bi naši životi rasli i sazrijevali.

^[1] Franjo, Angelus, 13. lipnja 2021.

^[2] Sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Matejevu evanđelju, br. 46.

^[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 9.

^[4] Isto.

^[5] Isto, br. 257.

^[6] Franjo, audijencija, 21. prosinca 2022.