• Budno srce

• Središte naših nada

• Prožeti svakodnevicu ljubavlju

ISUS JE jednom upozorio svoje učenike: »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene« (Lk 12, 35). Široke haljine koje su Židovi nosili opasivale su se oko struka kada bi putovali ili obavljali određene poslove, pa su Isusove riječi poziv na spremnost za izvršenje zadaće ili polazak na put. Isto tako, držati svjetiljke upaljenima značilo je očekivati posjetitelja ili ostati budan i pozoran iz nekoga drugog važnog razloga.

Tim je svakodnevnim primjerima Isus svoje učenike poticao na budnost. S jedne strane, taj se poticaj odnosi na kršćansko držanje u iščekivanju Isusova konačnog dolaska. S druge strane, »može se shvatiti i kao uobičajen stav u vođenju života, kako bi naši dobri izbori, katkada doneseni nakon zahtjevna razlučivanja, mogli napredovati ustrajno i dosljedno te donositi plod.«[1] Budnost nas vodi tomu da čuvamo dar poziva koje nam je Bog dao, kako bi naša djela i osjećaji bili s njime usklađeni.

Uspavana duša, naprotiv, ostaje ravnodušna prema onomu što je okružuje i uzda se u vlastitu sposobnost da drži stvari pod nadzorom. Ta je pospanost može navesti »da ustraje u samodopadnosti svojega udobnog života. No upravo to mrtvilo duša, taj nedostatak budnosti [...] daje Zlomu moć u svijetu.«[2] Isus ne poziva apostole na mirno samozadovoljstvo zbog dobra koje su već učinili; poziva ih, naprotiv, da u svakom trenutku ostanu budni kako njihova srca ne bi odlutala od Njega. Ta će ih budnost voditi k poniznosti, jer se ne uzdaju u sebe, nego u Boga koji bdije nad njima.

ISUS uspoređuje tu budnost s držanjem slugu koji čekaju svoga gospodara. Znaju da će on prije ili kasnije stići i da će taj susret promijeniti njihove živote: kada dođe, više se prema njima neće odnositi kao prema slugama, nego kao prema sebi ravnima: »pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih« (Lk 12, 37). Krist zna da su nam »potrebne veće i manje nade koje nas iz dana u dan održavaju na putu. Ali bez velike nade, koja mora nadilaziti sve ostalo, one nisu dovoljne. Ta velika nada može biti samo Bog, koji obuhvaća svu stvarnost i koji nam može darovati ono što sami ne možemo postići.«[3] Isus je gospodar kojega kršćani budno iščekuju, a Njegov će nam dolazak donijeti život daleko veći nego što možemo zamisliti.

U svakodnevnom životu svoje nade možemo polagati u stvarnosti koje nas ispunjaju ushitom: planove s obitelji, izlaske s prijateljima, proslave i tako dalje. U tom smislu prelat Opusa Dei ističe: »Polagati svoje nade u svakodnevni susret s Isusom u svetohraništu: to će biti znak prave ljubavi.« Dodaje da možemo donijeti i svoje običnije nade te ih sjediniti s Euharistijom: »Učiniti svetohranište središtem u kojem se stječu sve naše nade bit će siguran put rasta u ljubavi prema Kristu.«[4] Samo Isus može utažiti naše najdublje čežnje za srećom. Dok iščekujemo Njegov dolazak, tu radost možemo početi uživati u svakodnevnim stvarima kada ih kušamo u sjedinjenju s Njim.

»VOLIM govoriti o stazama i putovima«, propovijedao je sveti Josemaría, »jer smo putnici koji putuju u svoj nebeski dom, u zemlju svojega Oca. Ali ne zaboravite: premda put može imati osobito teške dionice i premda će katkada trebati pregaziti rijeku ili proći kroz gotovo neprohodnu šumu, u pravilu će biti sasvim prohodan i bez iznenađenja. Opasnost leži u rutini, u umišljanju da Bog ne može biti ovdje, u stvarima svakoga trenutka, zato što su tako jednostavne i obične!«[5] Katkada nas jednoličnost priječi da uvidimo što nam je pri ruci. Budući da gotovo svaki dan činimo isto, lako se na to naviknemo i ne primjećujemo da su stvarnosti koje nas okružuju — posao, obitelj, prijateljstva itd. — mnogo veće nego što se čine na prvi pogled. Bog nas u njima čeka.

Sveti Pavao zaključuje svoju poslanicu Korinćanima ovim riječima: »Bdijte postojani u vjeri, muževni budite, čvrsti. Sve vaše neka bude u ljubavi!« (1 Kor 16, 13-14). Budnost nas vodi tomu da sve što činimo prožmemo ljubavlju. Tako svaki dan može biti drukčiji: izraz obnovljene ljubavi, jedinstven za taj dan i vječne vrijednosti. »Obavljajte svoje profesionalne dužnosti iz Ljubavi. Činite sve iz Ljubavi i (upravo zato što ljubite, makar okusili gorčinu nerazumijevanja, nepravde, nezahvalnosti, pa i neuspjeha u očima ljudi) vidjet ćete plod u čudesima koja vaš rad donosi — bogat, obilan urod, obećanje vječnosti!«[6] Možemo moliti Gospu da nam pomogne nadvladati rutinu pretvarajući sve što činimo u čin ljubavi prema njezinu Sinu.

[1] Franjo, audijencija, 14. prosinca 2022.

[2] Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, II. svezak, Ignatius Press, 2011., str. 153.

[3] Benedikt XVI., Spe salvi, br. 31.

[4] Mons. Fernando Ocáriz, U svjetlu Evanđelja, »Središte naših nada«, Scepter, str. 117.

[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 313.

[6] Isto, br. 68.