• Otkrivati dobro u onome što činimo
• Čistoća je radosno potvrđivanje
• Preusmjeravanje naših želja

ISUS JE u posjetu domu jednoga farizeja. Njegov se domaćin čudi kad vidi da Isus sjeda za stol ne opravši se prije objeda. Učitelj, znajući farizejeve misli, reče mu: »Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu?« (Lk 11, 39-40).

Isus nije osudio običaj pranja. Htio je pokazati da je duh kojim se dobra djela čine važniji od toga kako ona izgledaju. „Rekao im je da se brinu samo za izvanjske stvari. Prezirali su ono nutarnje jer nisu znali da ono što se čini tijelom treba činiti i dušom.“^[1]

U tom smislu, svetost se ne sastoji u tome da svojem životu dodajemo sve više i više „dobrih djela“. Istinski dobra djela moraju biti praćena iskrenim nutarnjim prianjanjem uz to dobro. Moramo njegovati stav koji nas vodi promišljanju o razlozima naših postupaka, pazeći da imaju zdrav temelj i da teže vrijednim dobrima, čak i ako njihovi plodovi nisu odmah vidljivi.

Primjerice, nastojanje da obuzdamo svoju srdžbu kako bismo izbjegli probleme i sačuvali mir može nas motivirati neko vrijeme, a moglo bi biti i djelomično sebično. Ako je pak naša motivacija želja da budemo vedre osobe koje čuvaju ljubav i jedinstvo unutar zajednice, bit ćemo spremni boriti se svaki dan, čak i kad se osjećamo pomalo razdražljivo, osjetljivo ili ozlojeđeno. S vremenom će, uz Božju milost, naš trud da budemo istinski blagi učvrstiti nove ideale u našim srcima, poput želje da ljubazno starimo zračeći radošću i razumijevanjem.

SVETI JOSEMARÍA često je govorio o krjeposti čistoće kao o „radosnom potvrđivanju“.^[2] Takav se pristup razlikuje od pristupa onih koji pretjerano naglašavaju „ne“, kao da se krjepost sastoji samo u tome da se nešto ne čini, ne misli ili ne gleda. I opet: dobra djela trebaju dobro tlo u kojem će se ukorijeniti – potrebne su im dobre želje i plemenite nakane koje ih pokreću. Čistoća je stoga „da“ ljubavi, jer ljubav joj daje vrijednost i smisao. Naravno, treba reći „ne“ određenim postupcima ili stavovima koji su joj protivni, a koje svaka razumna osoba prepoznaje kao nijekanje ljubavi. Unatoč potrebi za ponekim „ne“, čistoća je u svojoj biti pozitivna stvarnost.

U toj borbi, kao i kod svake druge krjeposti, katkad će biti potrebno djelovati protiv vlastitih sklonosti, pa u takvim slučajevima ono „ne“ može biti istaknutije. No kršćansko iskustvo pokazuje koliko je važno imati na umu da „ne“ nije konačni cilj; ono je samo korak koji će, ako ga ne slijede drugi koraci, izgraditi tek sposobnost samosvladavanja i snagu volje. Usmjeriti sklonost prema ljepoti i užitku znači integrirati čistoću u dobro cijele osobe: razumjeti vlastite želje, pročistiti ih i objediniti kako bismo unijeli jedinstvo u svoj život, tako da naše želje i osjećaji budu u skladu s našim identitetom i da ga sve više učvršćuju. Nečisto je srce rascjepkano srce, bez smjera; čisto je srce, naprotiv, ono koje je naučilo postupno ujedinjavati i skladno usmjeravati različite dimenzije života.

Zbog toga je utemeljitelj Opusa Dei rado promatrao plodove umjerena života, koji nije vezan uz stvari koje se čine sjajnima, a nemaju prave vrijednosti. „Muževan čovjek zna se odreći onih stvari koje bi mogle naškoditi njegovoj duši te uviđa da je njegova žrtva više prividna nego stvarna; jer živjeti tako, u duhu žrtve, znači osloboditi se mnogih oblika ropstva i umjesto toga kušati, u dubini svojega srca, puninu Božje ljubavi. Život tada ponovno poprima nijanse i tonove koje je neumjerenost bila izbrisala. Postajemo sposobni brinuti se za potrebe drugih, dijeliti svoje sa svima, posvetiti svoje snage velikim ciljevima.“^[3]

KATKAD u sebi možemo pronaći sklonosti protivne našemu identitetu. Prepoznati tu stvarnost prvi je korak u preusmjeravanju naših želja prema onome što nas istinski usrećuje. Zanemarivanje ili omalovažavanje dragocjenih obavijesti koje nam nude naše strasti i osjećaji može dovesti do one podijeljenosti o kojoj je Gospodin govorio: čaša koja je izvana savršeno čista, a iznutra prljava; mnogo dobrih djela, ali srce koje istinski ne uživa u životu što ga vodi. Katkad se čišćenje koje Isus od nas traži neće toliko sastojati u ispravljanju određenoga vanjskog ponašanja koliko u preusmjeravanju pritajenih želja našega srca – želja koje se mogu očitovati kao nerealna stremljenja nespojiva s našim identitetom ili kao neispunjene male težnje koje još nismo povjerili Gospodinu niti se s njima suočili zajedno s Njim.

„Jer takvima nas je Bog stvorio: prepunima želja. Bez pretjerivanja možemo reći da jesmo ono što želimo. Jer upravo naše želje šire naš pogled i pokreću naš život naprijed, onkraj prepreka navike, onkraj banalnoga konzumerizma, onkraj sive i turobne vjere, onkraj straha od toga da se založimo i služimo drugima i općem dobru.“^[4] Čišćenje naših želja pomaže nam uživati u stvarnosti kakva jest, jer u svakom trenutku dana nalazimo prilike za življenje ideala koji hrani cijelo naše postojanje. Učimo kušati dragocjenu sreću koju svaki dan nudi, ne tražeći putove bijega i ne upadajući u napetosti između vanjskih i unutarnjih čina. Naša djela i težnje našega srca bit će u skladu s našim zvanjem. Možemo moliti Djevicu Mariju da nam pomogne bolje razumjeti naše osjećaje kako bismo ih usmjerili prema Ljubavi koja održava naš život.

^[1] Hegemonius, Acta disputationis Archelai episcopi Mesopotamiae et Manetis haeresiarchae, 21.

^[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 5.

^[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 84.

^[4] Franjo, homilija, 6. siječnja 2022.