• Put prema nadi
• Ljubav koja nas pretječe
• Položiti svoju nadu u Boga

IZNENADNI odlazak bogatoga mladića zacijelo je začudio apostole. Možda su se sjetili trenutka kada su sami bili pozvani, a možda su neki od njih pomislili da taj čovjek ima više ljudskih kvaliteta od njih. Vjerojatno je bio iz dobre obitelji, raspolagao je materijalnim sredstvima i, što je još važnije, činilo se da obdržava sve zapovijedi te je u srcu osjećao iskrenu želju približiti se Bogu. Zato je i sam od sebe pristupio Isusu. No suočen s Gospodinovim pozivom da proda sve što ima kako bi Ga slobodno slijedio, odlučio je krenuti drugim putem. Dok se prašina koju su podigle njegove cipele još vidjela u zraku, apostoli su se u nevjerici pogledavali, pomalo posramljeni vlastitim ograničenjima i nesposobni odgonetnuti otajstvo: zašto su oni rekli „da“ Isusu, dok Ga je netko s tako izvanrednim ljudskim odlikama odbio.

»Tko se onda može spasiti?« (Mt 19, 25). Možda to pitanje s vremena na vrijeme sami sebi postavljamo u dubini srca, poput apostola kada su vidjeli kako se od Isusa udaljava čak i netko takva ljudskog formata kakav je imao bogati mladić. Katkad možemo izgubiti mir jer smo, premda nastojimo živjeti kršćanskim životom, premda se trudimo slijediti Krista i primili smo božanski poziv, slabi te se uvijek iznova udaljavamo od Njega. Ako je meni tako teško, ako se (iako sam svjestan koliko me Bog ljubi) osjećam tako slabim, koliko to više vrijedi za ljude koji Boga i ne poznaju. Ima li smisla truditi se slijediti Gospodina usred svih uspona i padova ovoga svijeta?

Gospodinov odgovor sadrži ključnu pouku za naš život: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće« (Mt 19, 26). Ta rečenica sažima razlog velikoga dijela naše obeshrabrenosti i istodobno nam pokazuje put prema nadi. Možda u mnogim prigodama gubimo radost jer samo vlastitim naporom pokušavamo postići ono što je nemoguće: svoje spasenje. No ta se frustracija pretvara u dobro prepuštanje kada shvatimo da Bog može ići dalje od naših snaga. „Prisjećaš se i dosljedno priznaješ da činiš svakakvo zlo: ovo te, Isuse moj – pridodaješ - ne može iznenaditi: nemoguće je da bih ja izveo nešto kako treba. Ti mi pomozi, Ti učini umjesto mene, i vidjet ćeš kako sve ide dobro.“^[1]

»TKO SE onda može spasiti?« (Mt 19, 25). Apostoli su sebi to pitanje postavljali ne samo kada su vidjeli kako nadareni mladić radije zadržava svoje bogatstvo za sebe nego da pođe za Isusom, nego i kao odgovor na zahtjevne riječi njihova Učitelja nakon toga prizora: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko« (Mt 19, 23). Premda Gospodin želi da shvate kako je njihovo spasenje uvijek Božje djelo i plod Njegova milosrđa, ne skriva im koliko je taj put zahtjevan. Slijediti Ga izbliza – kao još jedan apostol – podrazumijeva radikalno sebedarje koje obuhvaća cijeli naš život, otvorenost prema onomu što Gospodin traži od svakoga od nas.

Put unutarnjega siromaštva prema nebu ujedno je božanski dar i slobodan izbor. Bog nam svoju ljubav daje nezasluženo: to je središnja istina našega života. To nije ljubav koja „dolazi iz naših postignuća, naših talenata, našega vjerskog žara“, nego je dar Duha Svetoga: „On nas uči ljubiti i taj dar moramo moliti. Duh ljubavi ulijeva ljubav u naša srca; čini da se osjećamo ljubljenima i uči nas kako ljubiti. On je ‚motor‘ našega duhovnog života. On ga je pokrenuo u nama. Ali ako ne počnemo od Duha, ili s Duhom ili po Duhu, nećemo stići nikamo.“^[2]

Konkretnim postupcima u svakodnevnom životu možemo prihvatiti ili odbiti ljubav koju nam Bog nudi. Naša unutarnja borba ima smisla kada je razumijemo iz te perspektive. Ne gledamo na nju toliko kao na način „zarađivanja“ spasenja, koliko kao na način iskazivanja ljubavi prema Bogu, za koju želimo da nadahnjuje sve naše napore. Uostalom, On je taj koji nas podržava, osobito u trenutcima kada put prema svetosti postaje naporniji. „Neki se ponašaju, za svoga života, kao da je Gospodin govorio o predanju i pravednosti samo onima kojima to nije napor – takvi ne postoje! – ili onima koji se uopće ne bi trebali boriti. Zaboravljaju da je svima Isus rekao: „Kraljevstvo se nebesko osvaja silom, svetom borbom svakog trenutka.”“^[3]

U ODREĐENIM životnim razdobljima nasljedovanje Isusa može nam biti osobito teško. Možda nosimo križ koji ne razumijemo u potpunosti, doživljavamo kakvo nerazumijevanje zbog svoje vjere ili jednostavno osjećamo hladnoću u svom nastojanju da budemo blizu Bogu. Tada imamo dojam da se borba ne isplati. Svi možemo iskusiti umor koji katkad donosi napor svakodnevnoga nasljedovanja Krista. U takvim nam okolnostima kao primjer može poslužiti iskrenost svetoga Petra nakon što je vidio kako bogati mladić odbija Isusov poziv. Poput njega, možemo se usuditi u molitvi upitati Gospodina: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« (Mt 19, 27). Nije riječ o tome da svoju borbu uvjetujemo primanjem nagrade, nego o tome da sva svoja unutarnja očekivanja položimo u Božju ljubav, uzdajući se da On za svakoga od nas uvijek želi ono najbolje i da nas, kao dobar Otac, želi obasuti darovima.

Isus im reče: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19, 28-29). „Stostruko“ je Božja bezuvjetna ljubav, Njegova bliska prisutnost koja nas prati u dobrim i lošim danima i koja našu borbu čini podnošljivom; ali ono uključuje i vječnu sreću koja nas čeka u nebu. Zato je sveti Josemaría preporučivao, osobito kada život postane teži, misliti na trenutak kada ćemo vidjeti Boga licem u lice: „U času napasti misli na Ljubav koja te čeka na nebu. Gaji krepost nade jer to nije nedostatak velikodušnosti.“^[4] Nije sebičnost svoje srce i svoje nade položiti u nebo, gdje nas Presveto Trojstvo čeka da nam daruje konačni zagrljaj. Naprotiv, to znači da je naša ljubav prema Bogu tolika da je postala pokretačka snaga svih naših odluka, velikih i malih; Njega tražimo, jedinoga koji može utažiti našu žeđ za srećom. U raju ćemo susresti i svoju Majku, Djevicu Mariju, u čijoj ćemo majčinskoj nježnosti uživati u svoj vječnosti.

^[1] Sv. Josemaría, Kovačnica, br. 353.

^[2] Franjo, homilija, 5. lipnja 2022.

^[3] Sv. Josemaría, Brazda, br. 130.

^[4] Sv. Josemaría, Put, br. 139.