• Marija prigrljuje božansku volju
• Sloboda i predanje nisu proturječni
• Bog nam govori preko drugih ljudi
ISUSA je okruživalo veliko mnoštvo kad mu odjednom netko pristupi i reče da njegova majka i braća stoje vani i traže da s Njim govore. Gospodin odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« Potom, »pruživši ruku prema učenicima, reče: ’Evo majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka’« (Mt 12, 46-50).
Isprva nam se Kristova reakcija može učiniti hladnom. Čini se da malo pažnje pridaje svojoj majci. No tada Isus upućuje Mariji najveću moguću pohvalu, jer je ona, više od ikoga drugoga, ispunila Božju volju. Sveti Augustin kaže da je ona Isusa najprije začela vjerom te da je blažena prije svega zato što je istinu čuvala u svome umu, a ne u svojoj utrobi.[1] Stoga je Marija više majka Kristova po vjeri negoli po naravi. Gospa je ispunila volju Božju kada je prihvatila anđelovu ponudu da bude majka Mesije. A poslije se ukazalo još mnogo prigoda da iznova prihvati božanske naume.
„Gospa nije samo izrekla svoj fiat“, primijetio je sveti Josemaría. „U svakom je trenutku ispunjavala tu čvrstu i neopozivu odluku. Tako bismo trebali i mi. Kada osjetimo Božju ljubav i kada spoznamo što On želi, trebali bismo se obvezati da budemo vjerni i odani – a potom to doista i biti.“[2] Tijekom svojega života imat ćemo mnogo prigoda da prigrlimo Božju volju i u velikim i u malim stvarima. Marijino nam držanje pokazuje da nas ništa ne čini sretnijima nego s ljubavlju i slobodom slijediti naume koje Bog ima za nas. „Prihvati Božju volju bez straha. Odluči se bez oklijevanja raditi cijeli život s gradivom koje pružaju nauk i zahtjevi naše vjere. Ako to učiniš, možeš biti siguran da ćeš, usprkos patnji, pa čak i usprkos klevetama, biti sretan, srećom koja će te potaknuti da ljubiš druge i pomogneš im da i oni dijele tvoju nadnaravnu radost.“[3]
MARIJA je svojom poslušnošću božanskoj volji razvezala „čvorove“ koje je prouzročio Evin neposluh.[4] Želja prve žene da bude kao Bog duboko je ranila ljudsku narav. Marija je pak, izjavivši da je službenica Gospodnja, dopustila Bogu da postane čovjekom kako bi nas oslobodio od ropstva grijehu. Stoga nam Gospin „da“ omogućuje da primimo novu slobodu.
Katkad možemo pomisliti da su poslušnost i sloboda dvije suprotne stvarnosti. Mislimo da će izbor jedne uvijek biti na štetu druge. Takvo bi shvaćanje bilo istinito u odnosu obilježenom grijehom. U tom slučaju, slušati naloge zla doista pridonosi smanjivanju vlastite slobode. Malo-pomalo gubi se samostalnost u izboru dobra i čovjek se osjeća nesposobnim djelovati iz ljubavi. Ne djeluje toliko iz ideala koji nadahnjuje njegov život i ispunja ga radošću, koliko iz neodoljive sile kojom se grijeh očituje.
Marija nas, naprotiv, uči da smo poslušnošću Bogu uistinu slobodni. „Sloboda i predanje nisu proturječni. Oni se uzajamno podržavaju. Slobodu je moguće predati jedino iz ljubavi; ne mogu zamisliti nijedan drugi razlog za njezino predavanje. I ne igram se samo riječima ni izrekama. Kada se ljudi slobodno predaju, u svakom trenutku svoga predanja sloboda obnavlja njihovu ljubav; biti na taj način obnavljan znači biti uvijek mlad, velikodušan, sposoban za visoke ideale i velike žrtve.“[5] Stoga je, kako nas je podsjetio prelat Opusa Dei, poslušnost Bogu, kada čovjek djeluje iz ljubavi, „ne samo slobodan čin nego i oslobađajući čin“[6]: oslobađa nas od okova grijeha i osposobljava nas da otkrijemo dobro koje ispunjenje božanske volje donosi u naše živote. To je sreća koju opjevava psalmist: »prava je naredba Gospodnja – srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje« (Ps 19, 9).
TIJEKOM cijele povijesti spasenja Gospodin je svoju volju priopćavao preko vrlo određenih osoba. Neki proroci, na primjer, poticali su svoje židovske suvremenike da napuste tuđinske kultove kako bi štovali jedino Boga Izraelova. David je preko Samuela bio izabran za kralja Izraela; Samuel je primio Gospodnju uputu da ga pomaže. I danas nam Bog „svoju volju može objaviti preko ljudi oko nas, opskrbljenih većom ili manjom vlašću, ovisno o konkretnom kontekstu. Budući da znamo da nam Bog može govoriti preko drugih ljudi ili preko svakidašnjih događaja, uvjerenje da u njima možemo čuti Njegov glas u nama rađa poslušnim stavom prema Njegovim naumima, koji se mogu skrivati i u riječima onih koji nas prate na našem putu.“[7]
Dakako, to ne znači da je svaki savjet koji primimo nepogrešiv. „Bog nam ne nameće slijepu poslušnost, nego razumnu poslušnost.“[8] A to znači usporediti ono što nam je rečeno s vlastitim viđenjem, u otvorenom razgovoru s drugom osobom, kojoj ponizno i s pouzdanjem izlažemo svoje stajalište. Prelat Opusa Dei podsjetio nas je da „oni koji su na položaju vlasti trebaju imati krajnju profinjenost kako svoja vlastita mjerila ne bi nametali nepotrebno te kako bi spriječili da se njihove preporuke ili savjeti tumače kao da su kristalno jasan izraz Božje volje“.[9]
Katkad nam netko može objaviti Božju volju podsjećajući nas na neki propis katoličke vjere kada se, na primjer, nađemo pred izborom između grešnoga čina i onoga koji nije grešan. No najčešće će razlučivanje biti teže, jer nekoliko mogućnosti može biti dobro pa nismo sigurni koja je u određenom slučaju bolja: prihvatiti ili odbiti posao, kupiti nešto ili se odreći toga, ostvariti neki naum ili ne. Savjet osobe koja nas ljubi i koja ima Božju milost da nam pomogne može nam dati nešto svjetla, jer postajemo svjesni vlastite manjkavosti i uloge koju naši osjećaji mogu imati u tome da naš sud bude manje objektivan. No taj bi savjet trebao biti pomoć koja svakomu od nas omogućuje da razborito i posve slobodno donese odluku. Gospa će nam pomoći da u svakom trenutku ispunjavamo i ljubimo božansku volju, znajući da je Bog prvi koji se zanima za našu sreću i koji našu slobodu čini sve širom i sve vrjednijom.
[1] Usp. sveti Augustin, Sermo 72 A, 3. 7-8.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 173.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 814.
[4] Usp. sv. Irenej, Adversus hæreses, III, 22, 4 (PG 7-I, 959-960).
[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 31.
[6] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 7.
[7] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 10. veljače 2024., br. 6.
[8] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 17.
[9] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 10. veljače 2024., br. 7.