- Sveti Pio X.: ljubav prema Euharistiji i prema nauku
- Naklonost prema Papi, dar Božji
- Il dolce Cristo in terra
DANAS SLAVIMO spomendan svetoga Pija X., kojemu vjernici Opusa Dei povjeravaju odnose Djela sa Svetom Stolicom. Sveti Josemaría imenovao ga je zagovornikom 1953. godine. I prije toga gajio je osobnu pobožnost prema tom svetom prvosvećeniku, kojemu se osobito divio zbog njegove euharistijske pobožnosti, ljubavi prema Crkvi i želje da se Kristovo kraljevstvo uspostavi posvuda, kako je glasilo geslo njegova pontifikata: Instaurare omnia in Christo, „sve obnoviti u Kristu“.
Giuseppe Melchiorre Sarto rodio se 1835. u Rieseu, gradiću na sjeveru Italije. Bio je drugi sin u obitelji s desetero djece skromna društvenoga položaja. S petnaest je godina dobio stipendiju za ulazak u sjemenište u Padovi. Za svećenika je zaređen 1858. te je s velikom revnošću za duše obavljao razne pastoralne službe. Godine 1884. imenovan je mantovanskim biskupom i primio biskupsko ređenje u bazilici svetoga Apolinara u Rimu. Godine 1893. imenovan je venecijanskim patrijarhom i kardinalom. Godine 1903. izabran je za papu. Njegov je pontifikat trajao jedanaest godina, do smrti u kolovozu 1914. Od toga je trenutka u čitavoj Crkvi rasla velika pučka pobožnost prema njemu te su mnogi dolazili moliti na njegov grob u bazilici svetoga Petra. Svetim je proglašen 1954. godine.
Sveti Pio X. proveo je u Crkvi razne liturgijske i kanonske reforme. Najveći mu je napor bio staviti Euharistiju u središte kršćanskoga života, potičući njezino svakodnevno primanje i snizivši dob za prvu pričest djece na oko sedam godina, dob u kojoj počinju rasuđivati. Također je učinio sve što je mogao kako bi potaknuo jasno naučavanje crkvenoga nauka. Već je u godinama župnikovanja pripravio katekizam za uporabu puka. A kao rimski prvosvećenik napisao je tekst za Rimsku biskupiju koji se ubrzo proširio svijetom. „Zbog svojega jednostavnog, jasnog i preciznog jezika te djelotvornih tumačenja“, rekao je Benedikt XVI., „taj je Katekizam Pija X., kako su ga nazvali, mnogima bio pouzdan vodič u učenju istina vjere.“[1] A papa Franjo rekao je: „Pio X. oduvijek je poznat kao papa kateheze. I ne samo to! Blag i snažan papa. Ponizan i jasan papa. Papa koji je cijeloj Crkvi dao razumjeti da bez Euharistije i bez usvajanja objavljenih istina osobna vjera slabi i umire.“[2]
„HVALA TI, Bože moj, za ljubav prema Papi što si je usadio u moje srce“,[3] napisao je sveti Josemaría u Putu. Time je izrazio kako je njegovo sinovsko jedinstvo s rimskim prvosvećenikom, premda i vrlo ljudsko, ipak nadilazilo površnu simpatiju ili podudaranje ideja. Nije ga smatrao ni pukim uvjerenjem svojega razuma ni odlukom same svoje volje, nego darom Božjim, milošću koju mu je Gospodin usadio u srce i koja mu je omogućila da žarko ljubi razne pape koji su se tijekom njegova života izmjenjivali na Petrovoj stolici. Štoviše, upravo na jutro svoje smrti utemeljitelj Djela zamolio je dvojicu svojih sinova da prenesu ovu poruku nekomu tko je bio vrlo blizak svetom Pavlu VI.: „Već godinama prikazujem svetu misu za Crkvu i za Papu. Možete ga uvjeriti – jer ste me čuli kako to mnogo puta govorim – da sam svoj život prikazao Gospodinu za Papu, tko god on bio.“[4]
Za katolika je jedinstvo s osobom i nakanama Pape pitanje vjere, pouzdanja u Gospodina koji je, obraćajući se jednostavnu ribaru s očitim ograničenjima, ustvrdio: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Mt 16, 18-19). „Vrhovna vlast rimskoga prvosvećenika i njegova nezabludivost, kada govori ex cathedra“, napisao je sveti Josemaría, „nisu ljudska izmišljotina. Utemeljene su na izričitoj Kristovoj utemeljiteljskoj volji. Kako je onda bezumno suprotstavljati upravljanje Pape upravljanju biskupâ ili valjanost papinskoga učiteljstva svoditi na pristanak vjernikâ! Ništa mu nije toliko tuđe kao ravnoteža vlasti; ljudski nam kalupi mišljenja ne pomažu, koliko god bili privlačni ili funkcionalni. Nitko u Crkvi sam po sebi, kao čovjek, ne uživa apsolutnu vlast. U Crkvi nema druge glave osim Krista. A Krist je za svoju Zaručnicu koja putuje zemljom postavio svojega namjesnika – rimskoga prvosvećenika.“[5]
Stoga „ljubav prema rimskom prvosvećeniku mora u nama biti lijepa strast, jer u njemu vidimo Krista. Ostanemo li blizu Gospodinu u molitvi, ići ćemo naprijed bistra pogleda koji će nam omogućiti da zamjećujemo djelovanje Duha Svetoga i pred događajima koje ne razumijemo ili koji izazivaju uzdahe ili bol.“[6]
RIMSKI PRVOSVEĆENICI često nam govore koliko računaju na naše molitve. Primjerice, odmah nakon svojega izbora Benedikt XVI. izgovorio je sa središnjega balkona vatikanske bazilike ove riječi: „Tješi me što Gospodin zna raditi i djelovati i po nedostatnim oruđima, a iznad svega se povjeravam vašim molitvama.“[7] Papa Franjo često je isticao koliko mu je ta potpora potrebna: „Molite Gospodina da me blagoslovi. Vaše mi molitve daju snagu i pomažu mi da razlučujem i pratim Crkvu, slušajući Duha Svetoga.“[8] U pismu napisanu jednomu kardinalu 1967. sveti Josemaría povjerio je: „Moliti je jedino što mogu činiti. Moja se siromašna služba Crkvi svodi na to. Ali svaki put kad promotrim svoja ograničenja, osjećam se ispunjen snagom, jer znam i osjećam da je Bog onaj koji sve čini.“[9]
Osim molitve za njegovu osobu i nakane, zajedništvo koje živimo u Crkvi vodi nas tomu da nastojimo upoznati i podupirati naučavanje rimskoga prvosvećenika te da se prema njemu odnosimo sa sinovskom naklonošću. Ako katkad ne razumijemo neki vid njegovih riječi ili djela, to nas ne priječi da njegovo naučavanje prihvatimo u duhu vjere i pouzdanja. U tom je smislu sveti Josemaría, koji je gajio veliku pobožnost prema svetoj Katarini Sijenskoj zbog njezine obrane Pape, rekao: „Tisuću bih puta radije zubima odgrizao svoj jezik i ispljunuo ga nego izrekao i najmanju negativnu primjedbu o onome koga na zemlji najviše ljubim, nakon Gospodina i svete Marije: il dolce Cristo in terra, kako rado kažem, ponavljajući riječi svete Katarine.“[10] Taj je stav posve suprotan podrivanju povjerenja u Papu, čak i kada se ne dijeli neko njegovo osobno mišljenje. U svakom slučaju, dugujemo mu barem „religiozni pristanak razuma i volje“.[11]
Možemo završiti utječući se zagovoru naše Gospe i moleći da nam spomendan svetoga Pija X. pomogne imati sve snažnije sinovsko jedinstvo s rimskim prvosvećenikom: „Marija neprestano izgrađuje Crkvu i drži je ujedinjenom. Teško je imati istinsku pobožnost prema našoj Gospi a ne osjećati se bližim drugim udovima Otajstvenoga tijela i ujedinjenijim s njegovom vidljivom glavom, Papom. Zato rado ponavljam: omnes cum Petro ad Iesum per Mariam! Svi s Petrom k Isusu po Mariji!“[12]
[1] Benedikt XVI., audijencija, 18. kolovoza 2010.
[2] Franjo, predgovor knjizi Lucija Bonore: Omaggio a Pio X. Ritratti coevi, izd. Kappadue 2023.
[3] Sveti Josemaría, Put, br. 573.
[4] Bl. Álvaro del Portillo, 40 Years with a Saint, Scepter, str. 239.
[5] Sveti Josemaría, Ljubiti Crkvu, br. 13.
[6] Isto, br. 28.
[7] Benedikt XVI., govor, 19. travnja 2005.
[8] Franjo, mjesečna nakana, studeni 2023.
[9] Sveti Josemaría, pismo od 15. srpnja 1967.
[10] Sveti Josemaría, Pismo 17, br. 53.
[11] Zakonik kanonskoga prava, kan. 752. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 892.
[12] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 139.