- Poziv na svetost u običnom životu
- Kontemplativci usred svijeta
- Apostolat prijateljstva
PONOVNO SE SPOMINJEMO rođenja svetoga Josemaríe za nebo, onoga 26. lipnja 1975. On je sada u našoj konačnoj domovini, gdje slavi Boga zajedno sa svim svecima Crkve, sa svim ljudima kojima je njegovo propovijedanje i djelovanje utemeljitelja pomoglo da žive blizu Boga. U više nam je navrata govorio kako mu je velik san biti skriven u nekom kutku neba i gledati sve ljude kojima je, Božjom voljom, bio otac u Opus Dei, kao i one koji su se približili toplini ove obitelji. Na svečanosti njegove beatifikacije u Rimu 1992. sveti je Ivan Pavao II. rekao: „Suvremenost i transcendentnost njegove duhovne poruke, duboko ukorijenjene u Evanđelju, očite su.“[1] Duhovna poruka svetoga Josemaríe nedvojbeno ima mnogo različitih vidova, ali sve ih vodi jedno svjetlo primljeno od Boga: podsjećanje ljudi na sveopći poziv na svetost i apostolat usred svijeta; na to da smo svi pozvani naći sreću u blizini Boga, usred svega što činimo.
„Postoji samo jedan život, sazdan od tijela i duha. I taj život treba postati, i u duši i u tijelu, svet i ispunjen Bogom. Nevidljivoga Boga otkrivamo u najvidljivijim i najmaterijalnijim stvarima. Nema drugoga puta. Ili ćemo naučiti pronalaziti Gospodina u običnom, svakidašnjem životu, ili Ga nikada nećemo pronaći.“[2] Možda nas čeka dan ispunjen problemima koje treba riješiti, dok obavljamo zahtjevan posao. Ili možda zamjećujemo da nam svakodnevna rutina počinje postajati jednoličnom, ili proživljavamo trenutke posebne poteškoće u odnosu s nekom određenom osobom. Tada bismo mogli biti u napasti pomisliti da bi najbolje bilo što prije proći kroz te poteškoće kako bismo, možda poslije, u kojem mirnom trenutku, mogli uživati u svom odnosu s Bogom. Ipak, u pomoć nam dolaze riječi svetoga Pavla: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji« (Rim 8, 14). Poruka svetoga Josemaríe poziva nas da se pustimo voditi Duhu Božjemu usred svojih običnih zaposlenja. Bog nas u tim trenutcima nije zaboravio. Ondje nas čeka da nam pomogne svojom očinskom ljubavlju. „Imaš moć preobraziti sve ljudsko u nešto božansko, baš kao što je kralj Mida sve što bi dotaknuo pretvarao u zlato!“[3]
Lako je razumjeti zašto je sveti Josemaría gajio posebnu ljubav prema Kristovu skrivenom životu i prema životu prvih kršćana. U skrivenom životu našega Gospodina vidimo samoga Boga kako živi običan život, u tolikim pogledima nalik našemu, proživljavajući nedaće i radosti. U prvim kršćanima vidimo obične ljude, iz svih zamislivih zanimanja i sredina, koji su, naizgled bez ikakve vanjske promjene, dopustili Božjemu svjetlu da uđe u njihove živote, kako bi i oni mogli unijeti svjetlo onima oko sebe. A cijela ta čudesna stvarnost temelji se na krštenju koje smo mi kršćani primili: Neka milost tvoga krštenja urodi plodom na putu svetosti. Neka sve bude otvoreno Bogu; obrati se Njemu u svakoj prilici. Ne klonu, jer ti snaga Duha Svetoga to omogućuje, a svetost je, naposljetku, plod Duha Svetoga u tvom životu (usp. Gal 5, 22-23).[4]
„KAKO ČUDNU SPOSOBNOST ima čovjek da zaboravi i najdivnije stvari, da se navikne na otajstvo! Dok su posve uronjeni u svoj svakidašnji posao, među drugim muškarcima i ženama, sebi ravnima; zaposleni, pod pritiskom, kršćani moraju u isto vrijeme biti posve sjedinjeni s Bogom, jer su djeca Božja. Božje je djetinjstvo radosna istina, utješno otajstvo. Ono ispunja sav naš duhovni život; pokazuje nam kako razgovarati s Bogom, kako upoznati i ljubiti svoga Oca nebeskoga. I čini da naša nutarnja borba prekipi nadom te nam daje pouzdanu jednostavnost malene djece. Štoviše: upravo zato što smo djeca Božja, možemo s ljubavlju i čuđenjem promatrati sve kao da dolazi iz ruku našega Oca, Boga Stvoritelja. I tako postajemo kontemplativci usred svijeta, ljubeći svijet.“[5]
Sveti Ivan Pavao II. rekao je, na svečanosti beatifikacije svetoga Josemaríe, da je „vjernik, snagom krštenja koje nas pritjelovljuje Kristu, pozvan uspostaviti neprekidan i životan odnos s Gospodinom“.[6] Utemeljitelj Opus Dei imao je jasno uvjerenje da je svetost usred svijeta moguća jedino ako je sazdana na čvrstoj stijeni života molitve kao djeteta Božjega. Razgovor djeteta sa svojim Ocem prilagođava se svakoj okolnosti; udiše ozračje slobode i ispunjen je pouzdanjem onih koji znaju da su uvijek shvaćeni. Život molitve na koji nas sveti Josemaría poziva tako je dubok da ga, premda živimo usred svijeta, nije oklijevao usporediti s najvišim duhovnim vrhuncima koje su dosegnuli mistici. Molitva, „neprekidan i životan odnos s Bogom“, „temelj je duhovne građevine“.[7]
„Neka naša molitva bude molitva sinova i kćeri te neprekidna molitva. Oro coram te, hodie, nocte et die (Neh 1, 6). Zar me niste tako često čuli kako govorim da smo kontemplativci, noću i danju, čak i kad spavamo; da je san dio molitve? Tako je rekao naš Gospodin: Oportet semper orare, et non deficere (Lk 18, 1). Moramo moliti uvijek, uvijek. Moramo osjećati potrebu ići k Bogu, nakon svakoga uspjeha i svakoga neuspjeha u svom nutarnjem životu. Dok prolazimo ulicama i trgovima, trebali bismo neprestano moliti. To je duh Djela.“[8]
SVETI JOSEMARÍA proglašen je svetim 6. listopada 2002. na Trgu svetoga Petra. Papa sveti Ivan Pavao II. rekao je u svojoj homiliji: „Uzdignuti svijet k Bogu i preobraziti ga iznutra: to je ideal koji vam sveti Utemeljitelj pokazuje, draga braćo i sestre, koji se danas radujete videći ga uzdignuta na čast oltara… Slijedeći njegove stope, širite u društvu svijest da smo svi pozvani na svetost, bez obzira na rasu, stalež, društveni položaj ili dob. Najprije se trudite sami biti sveti, njegujući evanđeoski duh poniznosti i služenja, prepuštanja Providnosti i neprestana osluškivanja glasa Duha.“[9]
U više je navrata sveti Josemaría govorio o Opus Dei kao o „intravenoznoj injekciji u krvotok društva“.[10] Mislio je na to da ljudi iz Opus Dei, kao i oni koji sudjeluju u njegovim aktivnostima formacije, ne pristupaju svijetu kao nečemu njima stranom, kao da je na neki način drukčiji ili tuđi. Naprotiv, oni koje je oživio duh Djela jesu od ovoga svijeta. To možda priziva u sjećanje evanđeosku sliku kvasca u tijestu (usp. Mt 13, 33). Sam je Isus naglasio da su kršćani poput drugih, obični ljudi, neprepoznatljivi po vanjskim znakovima, te da samo tako mogu sve iznutra prožeti kvascem. Za to nisu potrebne nikakve posebne strategije. Gdje god se kršćanin, blizak Bogu, trudi biti dobar prijatelj onima oko sebe, evangelizacija će se nužno dogoditi, jer će prirodno dijeliti ono što njegovo srce čini sretnim. To je ono što je sveti Josemaría nazivao „apostolatom prijateljstva i povjerenja“.[11]
„U prvom smo čitanju čuli da je Bog postavio čovjeka u svijet 'da ga obrađuje i čuva' (Post 2, 15). A u psalmu koji smo pjevali (i koji je sveti Josemaría molio svaki tjedan) rečeno nam je da po Kristu sve narode primamo u baštinu i da je sva zemlja naša (usp. Ps 2, 8). Sveto pismo jasno nam govori: ovaj je svijet naš; on je naš dom, naša zadaća, naša domovina. Stoga, znajući da smo djeca Božja, ne možemo se osjećati tuđincima u vlastitom domu; ne možemo prolaziti životom kao turisti na nepoznatom mjestu, ni hodati ulicama sa strahom, kao da gazimo po neistraženu području. Svijet je naš jer pripada našemu Ocu Bogu.“[12]
Sveti Josemaría običavao je govoriti da, ako ga itko želi u nečemu nasljedovati, neka to bude u ljubavi prema Gospi. Možemo zamoliti našu Majku da nam pomogne živjeti kontemplativnim životom usred svijeta, kako bismo s tolikim ljudima dijelili radost življenja u Božjoj blizini.
[1] Sveti Ivan Pavao II., Homilija, 17. svibnja 1992.
[2] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 114.
[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 221.
[4] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 15.
[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 65.
[6] Sveti Ivan Pavao II., Homilija, 17. svibnja 1992.
[7] Sveti Josemaría, Put, br. 83.
[8] Sveti Josemaría, Zabilješke iz njegova propovijedanja, 24. prosinca 1967.; u: Razgovarati s Bogom, Scepter, str. 90-91.
[9] Sveti Ivan Pavao II., Homilija, 6. listopada 2002.
[10] Usp. Sveti Josemaría, Intimne zabilješke, br. 47, lipanj 1930.
[11] Sveti Josemaría, Pisma 37, br. 10.
[12] Fernando Ocáriz, Homilija, 26. lipnja 2019.