• „Cijeli Gospodinov život ispunja me ljubavlju prema Njemu.”
• Krist uzdiže naše želje
• Poniznost nam omogućuje prepoznati vlastitu veličinu

„NEMA NAČINA da se Krist, Bogočovjek, odvoji od Njegove uloge otkupitelja.”^[1] Isus je svoje otkupiteljsko poslanje izražavao u svemu što je činio tijekom svojega zemaljskog života. Svaka djelatnost kojom se bavio bila je povezana s Njegovom željom da nas oslobodi od grijeha. Neprestano je ispunjavao božanski naum koji je izrekao na početku svojega javnog djelovanja, nadahnjujući se odlomkom iz Izaije: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Lk 4, 18-19).

Isusova otkupiteljska želja osobito je dolazila do izražaja u Njegovim čudesima i Njegovu propovijedanju. Očitovala se i u običnim postupcima, poput razgovora za stolom i šetnji s učenicima. Zato je sveti Josemaría govorio: „Cijeli Gospodinov život ispunja me ljubavlju prema Njemu.”^[2] Promatranje Isusa u društvenom okruženju Njegova vremena može nam pomoći posvetiti naše: čak i najobičniji detalji naše svakodnevice dio su našega kršćanskog identiteta.

Sveti Luka pripovijeda da je Isus jedne subote došao »u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed« (Lk 14, 1). Možemo pretpostaviti da je Krist prihvatio poziv kako bi svoju spasenjsku poruku podijelio s tim čovjekom u mirnijem okruženju, daleko od žurbe i mnoštva koje Ga je obično okruživalo. Bilo da je bio na gozbi, obavljao kakav sitan posao ili promatrao djecu kako plešu, Isus nikada nije napuštao svoje poslanje. Ti su događaji bili okvir u kojem se poslanje ostvarivalo. Sveti Josemaría odredio je zadaću apostola polazeći od svojega čitanja evanđelja: „Ovo je tvoj zadatak kršćanskoga građani na: pridonositi da ljubav i sloboda Kristova predsjedaju svim vidovima modernog života: kulturi i ekonomiji, radu i odmoru, obiteljskom životu i društvenom suživotu.”^[3]

NA TOJ je gozbi Isus promatrao ponašanje nekih uzvanika koji su birali »prva mjesta« (Lk 14, 7). Odlučio im je ispričati prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto« (Lk 14, 8-9).

Isus svoje poučavanje započinje osvrtom na priznanje koje su ljudi oko Njega tražili. On ne omalovažava njihovu naravnu želju za isticanjem: On zna razabrati Božju očinsku ruku u tim ljudskim težnjama. Isus čita svaku dušu i oslanja se na plemenite ljudske težnje koje u njoj nalazi kako bi ih uzdignuo i nadnaravio. I sveti Josemaría nastojao je savjete koje je davao ljudima koji su mu prilazili osloniti na želju koju je Bog položio u njihova srca: „Pusti da ti duša izgara od želja... Želja za ljubavlju, odricanjem, svetošću, Nebom... Nemoj se zadržavati u razmišljanju hoćeš li doživjeti taj dan da ih vidiš ostvarene – kako će ti sugerirati neki umišljeni savjetnici – i stalno ih nanovo oživljuj, jer Duh Sveti kaže da Mu se sviđaju ‘ljudi želja’.”^[4]

Isus nudi način kako uzdignuti želju za društvenim priznanjem: »Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima« (Lk 14, 10). Krist nas potiče da se ne zadovoljimo ljudskim priznanjem, ma koliko ono bilo opravdano i časno, nego da tražimo božansko priznanje. To je ono što je uistinu vrijedno. I premda drugi naša djela često ne zapažaju, možemo biti sigurni da ih Bog vidi. To je put koji nas vodi k Njemu i, istodobno, „k onomu što je u životu bitno, k njegovu najistinitijem smislu, k najpouzdanijem razlogu zbog kojega život vrijedi živjeti. Samo nas poniznost otvara iskustvu istine, autentične radosti, spoznaje onoga što je važno.”^[5] Ono što je važno nije postati velik u očima svijeta, nego postati malen i jednostavan: tako nalazimo Krista.

PONIZNOST JE srce Isusova poučavanja na ovoj gozbi: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 14, 11). Jedan od prvih uvjeta za ulazak u kraljevstvo nebesko jest da vrlo dobro razumijemo svoje stanje, da rastemo u svojem pravom identitetu članova nove obitelji koju Isus želi oblikovati. Za to trebamo razumjeti duboki smisao poniznosti, „krjeposti koja nam pomaže da u isto vrijeme prepoznamo i svoju bijedu i svoju veličinu”.^[6]

Poniznost nam pomaže uvidjeti da sve što imamo dolazi od Boga. Oholost nas, naprotiv, navodi da se pouzdajemo u same sebe. U tom je smislu sveti Josemaría govorio o dvjema vrstama ponosa: o lošem, koji zanemaruje naše slabosti, i o zdravom, koji prepoznaje istinu i Božje djelovanje u našim životima. „Naše je ‘oboženje’ loše ako nas zasljepljuje, ako nam priječi da jasno vidimo kako su nam noge od gline, jer kamen kušnje za razlikovanje dobrog oboženja od lošega jest poniznost. Stoga je naše oboženje dobro ako ne zaboravljamo da je ono dar, milost Božja; a loše je ako čovjek sebi — svojim djelima, zaslugama, vlastitoj izvrsnosti — pripisuje primljenu duhovnu veličinu.”^[7]

Zdravi nas ponos vodi tomu da svoju malenost ne odbacujemo, nego da je vidimo kao vrata kroz koja Bog može ući. To je naša veličina: Bog nas je u svojem milosrđu odlučio učiniti dragocjenima sebi. Poniznost nam pomaže prigrliti siromaštvo potrebitih kako bismo postali prosjaci pred Bogom, kako bismo Mu dopustili da uđe, da promijeni ono što nam samo naizgled daje sigurnost. Kad je srce samodostatno, u njemu ne ostaje mjesta „za Božju riječ, za ljubav prema braći i sestrama, ni za radovanje najvažnijim stvarima u životu. Tako se lišavamo najvećega blaga od svih. Zato Isus blaženima naziva siromašne u duhu, one koji imaju siromašno srce, jer u njega Gospodin može ući sa svojom trajnom novošću.”^[8] Gospa je marila samo za to kako je Bog vidi. Svoje je pouzdanje položila u Njega i tako stekla pravo bogatstvo: »Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom« (Lk 1, 48).

^[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 122.

^[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 56.

^[3] Sveti Josemaría, Brazda, br. 302.

^[4] Isto, br. 628.

^[5] Franjo, audijencija, 22. prosinca 2021.

^[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 94.

^[7] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 6.

^[8] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 68.