• Svjedočanstvo koje jača našu ljubav prema Kristu
• Kad se pojave nesporazumi
• Pouzdanje u Duha Svetoga

JAVNO govoriti o svojoj ljubavi prema nekoj osobi nije samo izvanjsko očitovanje te ljubavi; ono je i produbljuje. Kad, primjerice, veza koja može dovesti do braka postane javna, to znači da je ljubav između to dvoje ljudi postala dio njihova identiteta. To je kao da kažemo: „Ako poznaješ mene, morat ćeš upoznati i osobu koju ljubim“, ili, drugim riječima: „Ne možeš me uistinu poznavati ako ne poznaješ osobu koja mi je promijenila život.“

Sveti Josemaría uvijek je naučavao da je apostolat „preobilje unutarnjega života“.^[1] Ako je Isus najvažnija osoba u našem životu, prirodno je da želimo da Ga upoznaju naša obitelj i prijatelji. No možemo to reći i obrnuto: unutarnji život produbljuje se apostolatom. Kad naš osobni odnos s Kristom postane javan, naša ljubav prema Njemu raste i naš unutarnji život sazrijeva. Zato nam Isus kaže: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim« (Lk 12, 8). Ako u svakom trenutku svjedočimo Božju ljubav, On neće oklijevati posvjedočiti za nas. Kad se ljubav izražava izvana, odnos se učvršćuje i jedno je uvijek spremno zauzeti se za drugo.

Stoga se, kako je propovijedao utemeljitelj Opusa Dei, život svetosti prelijeva u želju da ljudi oko nas upoznaju Krista: „Zahvali Gospodinu za neprestanu nježnost, i majčinsku i očinsku, s kojom se prema tebi odnosi. Ti, koji si uvijek sanjao o velikim pustolovinama, dao si se u jednom predivnom pothvatu... koji će te dovesti do svetosti. Inzistiram: Zahvali za to Bogu životom apostolata.“^[2]

POZIV da budemo Kristovi svjedoci u javnom životu ispunja nas srećom. On može donijeti i vrlo zahtjevne trenutke, osobito kad nas ljudi oko nas zbog razlika u načinu života navode da preispitujemo svoj identitet. Sveti Josemaría osvrnuo se na tu brigu, koju je izrazio jedan student, kad je napisao: „«Neće li se činiti umjetnom moja prirodnost u jednoj poganiziranoj ili poganskoj sredini kad se ta sredina sudari s mojim životom?» - pitaš me. - I odgovaram ti: Sudarit će se, bez sumnje, tvoj život s njihovim! I ta opreka, koja s tvojim djelima potvrđuje tvoju vjeru, jest upravo prirodnost koju od tebe tražim.“^[3]

Naravno, apostolatom ne želimo sijati podjele. Ne smijemo zaboraviti da se istina naše vjere temelji na ljubavi prema jednoj osobi: Isusu Kristu. No znamo da naše kršćansko svjedočanstvo katkad može izazvati nesporazume s ljudima oko nas, jer slijediti Krista znači slijediti nekoga tko izaziva svakojake reakcije. Kad svoje apostolsko zvanje živimo autentično, pokazujemo da Isus Krist ima prvenstvo u našem životu, osobito kad naš apostolat uključuje preuzimanje rizika. Katkad, primjerice, neka ponašanja ili moralna stajališta koja proizlaze iz vjere u Krista mogu izazvati kritiku ili porugu, ili nam otežati odluke. U takvim se trenutcima možemo osjećati usamljeno, kao da nas nitko ne razumije. Kad je teško, hrabri nas Isusovo obećanje: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim« (Lk 12, 8). Nikada nismo sami kad smo Kristovi svjedoci. On nam daje ljubav koja nam je potrebna kad smo neshvaćeni.

Sveti Josemaría hrabrio nas je da u teškim trenutcima ne zaboravimo svoje božansko sinovstvo: „Daj se uvjeri! Ako želiš – od trenutka kada te Bog sluša, i ljubi, obećaje ti slavu - ti, zaštićen rukom Oca svog nebeskog, možeš biti tako snažna osoba, raspoloživa posvuda svjedočiti njegov ljubljeni i istinski nauk.“^[4]

»KAD VAS budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći« (Lk 12, 11-12). Isusove nas riječi ohrabruju kad je svjedočenje vjere teže. On, dakako, ne misli da ne trebamo promišljati o riječima koje želimo upotrijebiti niti voditi računa o tome što su slušatelji kadri razumjeti, nego sve to činimo s uvjerenjem da je Duh Sveti prisutan i da nas vodi.

Djelovanje Duha Svetoga nije neka vrsta magije, kao da bismo katkad gubili nadzor nad svojim riječima i počeli govoriti protiv svoje volje. Duh Sveti ljubav je između Oca i Sina. Stoga, dokle god nastojimo biti blizu Tješitelja, znat ćemo što Isus nosi u svojem milosrdnom srcu i moći ćemo to dijeliti s ljudima oko sebe. Ljubav uvijek sjedinjuje srca, pa možemo naslutiti misli i osjećaje osobe koju ljubimo. Duh Sveti pomaže nam da budemo istinski Kristovi predstavnici u riječima i djelima, jer poznajemo nutarnje djelovanje Njegova milosrdnoga srca.

„Molimo Gospodina da nam dade tu svijest: da ne možemo biti kršćani ako ne hodimo s Duhom Svetim, ako ne djelujemo s Duhom Svetim, ako ne dopustimo da Duh Sveti bude protagonist našega života.“^[5] Nijedno stvorenje nije slijedilo taj duhovni put s tolikom vjernošću kao Djevica Marija. Možemo je moliti da nam udijeli veliku apostolsku ljubav prema svojem Sinu, učvršćenu u našem odnosu s Duhom Svetim.

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 239.

^[2] Sveti Josemaría, Brazda, br. 184.

^[3] Sveti Josemaría, Put, br. 380.

^[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 463.

^[5] Franjo, homilija, 30. travnja 2019.