• Ne treba nas iznenaditi prisutnost kukolja
• Osloniti se na Gospodinovo svjetlo
• Naučiti gledati druge sa strpljenjem
»GOSPODARU, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?« (Mt 13, 27). Ta pitanja u jednoj evanđeoskoj prispodobi odražavaju iznenađenje slugu koji, pošto su posijali dobro sjeme, otkrivaju da na njivi raste i kukolj. Zbunjeni su i ne mogu razumjeti odakle se on pojavio. No brzo shvaćaju da njihov gospodar ne bi dopustio da nastane išta loše. Stoga odlaze k njemu da doznaju što se dogodilo. Gospodarov je odgovor jasan i izravan: »Neprijatelj čovjek to učini« (Mt 13, 28).
Poslije, objašnjavajući tu prispodobu i druge povezane sa sijanjem, Isus će razjasniti da njiva može predstavljati ili svijet ili ljudsko srce. I mi se možemo zapitati to isto kada nas iznenadi zlo na koje nailazimo. Odakle dolaze loše sklonosti koje otkrivamo u vlastitom srcu i u svijetu oko nas? Suočen s istom tom brigom, sveti Josemaría primijetio je: „Svijet nije zao, jer je izišao iz Božjih ruku, jer je Njegovo stvorenje, jer ga je Jahve pogledao i vidio da je dobar. Mi sami, ljudi, činimo ga zlim i ružnim svojim grijesima i nevjernostima.“[1]
Gledanje prisutnosti kukolja u društvu ili u nama samima ne mora nas obeshrabriti; štoviše, može nam pomoći da budemo ponizni i da se više pouzdamo u Božju milost. Vlastite nas mane, kada se protiv njih borimo, vode k Gospodinu. Njega ne sablažnjava zlo koje može biti prisutno u našim životima. Naprotiv, On nas potiče da se usredotočimo na dobro u sebi i pomognemo mu da raste, pa čak i da iskoristimo prisutnost kukolja kako bismo ojačali svoju želju da Mu služimo. „Stoga, kada u sebi – ili u drugima – iskusimo neku slabost, ne trebamo se iznenaditi. Sjetimo se svih onih koji su, usprkos svojim nedvojbenim manama, ustrajali i ponijeli riječ Božju svim narodima te postali sveci. Odlučimo se boriti i ići dalje: ono što je važno jest ustrajnost.“[2]
DOBRA raspoloživost slugu, premda zakašnjela jer nisu bili dovoljno budni, potiče ih da poduzmu odlučnu mjeru: iščupati kukolj. No prije nego što djeluju, razboriti su i odlučuju najprije upitati: »Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?« (Mt 13, 28). Gospodarev je vidik dalekosežniji i on uviđa poteškoće koje mogu nastati pri tome: »Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu« (Mt 13, 29).
Nije dovoljno željeti riješiti se kukolja. Energije koje se oslobode kada zamijetimo nepravdu i zlo treba pravilno usmjeriti. Nepravodobni i nerazboriti postupci mogu nas navesti na nagle sudove koji nas sprječavaju da prepoznamo dobro sjeme te ga tako iščupamo zajedno s kukoljem. Stoga trebamo zaviriti u vlastito srce, u dobro i zlo koje ondje možda raste. „Za to postoji dobra metoda: zove se ispit savjesti, a sastoji se u tome da pogledamo što se danas dogodilo u mome životu, što mi je dirnulo srce i koje sam odluke donio. A to je upravo zato da se, u Božjem svjetlu, provjeri gdje je loš kukolj, a gdje dobro sjeme.“[3]
Nakon prve reakcije, možda odveć naprasite, razborito je u svojoj molitvi obratiti se Gospodinu i zamoliti Ga da nam pomogne razumjeti što se dogodilo u svjetlu Njegova vlastitog vidika. Tražit ćemo Njegov savjet i savjet onih koji nam mogu pomoći. Možemo im reći što namjeravamo učiniti i kako vidimo situaciju, dopuštajući im pritom da predlože druga gledišta, kao što gospodar čini u prispodobi: »Pustite nek oboje raste do žetve« (Mt 13, 30).
SVRHA puštanja da pšenica i kukolj rastu zajedno nije stvar računice ni lijenosti. Naprotiv, riječ je o tome da se dobro doživi kao nešto što treba štititi sve dok ne sazre, jer ga često nije lako razlikovati od zla. „Na polju Gospodnjem, to jest u Crkvi, katkad se ono što je bilo pšenica pretvori u kukolj, a ono što je bilo kukolj pretvori se u pšenicu; i nitko ne zna što će se dogoditi u budućnosti. Stoga domaćin nije dopustio svojim ogorčenim radnicima da iščupaju kukolj; htjeli su ga iščupati, ali im on nije dopustio da odvoje kukolj.“[4]
Loše sjeme, u našem svakidašnjem životu, može biti teže prepoznati kada izgleda kao da je dobro. „Đavlova je metoda uvijek miješati istinu sa zabludom, prekrivajući je izgledom i prividom istine, kako bi lako mogao zavesti one koji dopuste da budu prevareni.“[5] Neprijatelj će nas pokušati prevariti da se usredotočimo na to da činimo nešto što se čini dobrim, sve dok to nije sjeme koje Bog želi posaditi u nas. I možda tek kada protekne vrijeme i vidimo posljedice, shvatimo da to nije donijelo plod kojemu smo se nadali.
Stoga, kada nekomu pokušavamo pomoći, dobro je imati na umu da se ljudi ne mijenjaju iz dana u dan: svima nam je potreban pogled ispunjen razumijevanjem i ljubavlju da bismo naučili razlikovati kukolj i pšenicu koji istodobno rastu u našim životima. Možemo se učiti i iz učinaka lošega sjemena – kada pogriješimo – kako bismo se s većim uvjerenjem odlučili pustiti da dobro sjeme raste te najplemenitije energije posvetiti činjenju dobra. „Strpljivost nije samo potreba, ona je poziv. Ako je Krist strpljiv, onda su i kršćani pozvani biti strpljivi. A to zahtijeva da idemo protiv struje s obzirom na današnji rašireni mentalitet, kojim vladaju žurba i želja za ’svime odmah’, u kojem se, umjesto da se čeka da situacije sazru, na ljude vrši pritisak u očekivanju da će se odmah promijeniti. Ne zaboravimo da su žurba i nestrpljivost neprijatelji duhovnoga života. Zašto? Bog je ljubav, a oni koji ljube ne umaraju se, nisu razdražljivi; ne postavljaju ultimatume. Bog je strpljiv, Bog zna čekati.“[6] Gospa će nam, kao dobra majka, pomoći da razumijemo da je ljubav uvijek strpljiva i poštuje ritam napretka drugih.
[1] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 114.
[2] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 48.
[3] Franjo, Angelus, 23. srpnja 2023.
[4] Sveti Augustin, Govor 73 A, 1.
[5] Sv. Ivan Zlatousti, Homilije o svetom Mateju, 46, 1.
[6] Franjo, audijencija, 27. ožujka 2024.