- Bog poznaje naše borbe
- Nazivati stvari pravim imenom
- Iskrenost u duhovnom vodstvu
TIJEKOM svojega zemaljskog života Isus je susreo mnoge jednostavne ljude koji su Mu iskreno govorili što im je u srcu. No susretao je i druge koji nisu pokazivali jednaku ljubav prema istini; možda su činili dobra djela, ali njihove nakane nisu uvijek bile čiste. Zato je naš Gospodin jednom prigodom uskliknuo: »ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati« (Mt 10, 26).
Krist točno zna kakvi smo. Pred Njim nikakva krinka ne može sakriti naše mane ni uvećati naše krjeposti. On želi da naš odnos s Njim bude obilježen iskrenošću. Psalmist, koji je nama kršćanima uzor molitve, ovako se obraća Bogu: »Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi« (Ps 139, 1-3).
Sve naše borbe i napori poznati su našemu Gospodinu. Čak i u svojim posrtajima možemo ostati u miru jer naš Gospodin poznaje najdublje nakane našega srca. Sveti Josemaría upozorio nas je na opasnost da se bojimo vidjeti sebe onakvima kakvi jesmo pred Bogom: „Želiš li znati kako biti iskren i jednostavan? Poslušaj ove Petrove riječi i razmišljaj o njima: Domine, tu omnia nosti… Gospodine, ti znaš sve!”[1] Ništa nam ne daje veći mir od sigurnosti da nam je Bog tako blizu i da ne previđa ni naš najmanji poticaj ljubavi.
ISKRENOST u našem odnosu s Bogom vodi nas k tomu da temeljito upoznamo sami sebe, da spoznamo kakvi su uistinu naša osobnost i naš način bića, s našim mogućnostima da služimo drugima i s našim ograničenjima. „Shvatio si što je iskrenost”, rekao je sveti Josemaría, „kada si mi napisao: ‚Nastojim se naviknuti na to da stvari nazivam pravim imenom i, prije svega, da ne tražim riječi za ono što ne postoji.'”[2]
Apostol Ivan piše da, »reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama« (1 Iv 1, 8). Teško je naći nekoga tko tvrdi da nema mana i uvjerava nas da nikada ne griješi. „Ali tu nas nešto može zavarati: kada govorimo ‚svi smo grešnici', kao da kažemo ‚dobro jutro', čineći to iz navike ili pristojnosti, a da nismo uistinu svjesni grijeha.”[3] Kada padnemo u tu površnu rutinu, može nam biti teže prepoznati konkretne mane i uvidjeti svoju potrebitost. No sveti Ivan dodaje da upravo u tom iskrenom priznanju nalazimo Božje oproštenje i pomoć da se očistimo (usp. 1 Iv 1, 9).
Iskrenost nas vodi k tomu da budemo konkretni. Grijeh nije nešto apstraktno, nego stvarnost koja se na konkretne načine očituje u našem svakodnevnom životu. U razgovoru s Bogom trebali bismo nastojati dati pravo ime manama koje nas udaljavaju od Njega i od drugih, a to često može potaknuti odluke koje hrane našu borbu za svetost. Možemo zamoliti našega Gospodina za mudrost da budemo konkretni, kako bismo naučili biti iskreni sami sa sobom i tako svakoga dana rasli u ljubavi prema Bogu i prema onima oko nas.
KADA je riječ o upoznavanju samih sebe, možemo naići na poteškoću koja proizlazi iz urođene pristranosti. Pučka mudrost izražava tu stvarnost sažetom poslovicom: „Liječniče, izliječi sam sebe.” Zbog grijeha, ili jednostavno zato što nemamo dovoljno odmaka od samih sebe, ponekad naši sudovi o nama samima nisu posve točni. Može nam biti teško mirno i spokojno prosuditi kako naprijed u određenim životnim razdobljima. Stoga Bog stavlja uza nas ljude koji mogu unijeti svjetlo na naš put. Kada o svom životu razgovaramo s nekim tko je zaslužio naše povjerenje, otvaramo „jedan od najljepših i najprisnijih oblika komunikacije. On nam omogućuje da otkrijemo stvari koje su nam dotada bile nepoznate, malene i jednostavne, ali se, kako kaže evanđelje, upravo iz malih stvari rađaju velike.”[4]
U duhovnom vodstvu nalazimo pratnju osobe koja nam, ponekad već samom svojom prisutnošću, a drugi put mudrošću svoga iskustva, može pomoći da bolje upoznamo Boga i sami sebe. Sveti Josemaría dao nam je ovdje nekoliko konkretnih savjeta: „Kada otvaraš svoju dušu, reci najprije ono za što ne bi želio da se zna. Tako će đavao uvijek na kraju biti poražen. Otvori svoju dušu širom, jasno i jednostavno, kako bi zrake Božje ljubavi mogle doprijeti do njezina posljednjeg kutka i obasjati ga!”[5]
Pomoć duhovnoga vodstva neće uvijek uroditi konkretnim prijedlozima za rješavanje problema. Ponekad ćemo naći svjetlo jednostavno time što ćemo biti iskreni, što ćemo riječima izraziti neku brigu i ponizno priznati da nam je potrebna pomoć. Sveti Josemaría, nakon godina iskustva u duhovnom praćenju drugih i u tome da i sam bude vođen, napisao je: „Iskreno si otvorio svoje srce svome voditelju, govoreći u nazočnosti Božjoj. I bilo je čudesno vidjeti kako si sâm pronalazio prave odgovore na svoje pokušaje izbjegavanja.”[6] Možemo zamoliti Mariju da nam od Boga izmoli iskrenost prema Bogu, prema sebi i prema drugima, koja će našu dušu učiniti sve jednostavnijom.
[1] Sveti Josemaría, Brazda, br. 326.
[2] Isto, br. 332.
[3] Franjo, homilija, 29. travnja 2020.
[4] Franjo, audijencija, 19. listopada 2022.
[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 126.
[6] Sveti Josemaría, Brazda, br. 152.
