- Sklonost gradu Božjem
- Usmjeriti svoje želje prema Bogu
- Ljubav prema ispovijedi
U SVOJOJ poslanici Rimljanima sveti Pavao upozorio je kršćane na stvarnost grijeha i potaknuo ih da se posve stave u Božju službu: »Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude; i ne predajite grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu i udove svoje dajte Bogu za oružje pravednosti« (Rim 6, 12-13).
Sveti Pavao, poput mnogih svetaca, dobro zna koliko grijeh obećava, a kako malo daje; koliko uzima, a kako malo pruža; kakvo iščekivanje stvara i kakvu gorčinu ostavlja. Vlast koju nam grijeh naizgled daje samo je varka, i ona nas navodi na nepovjerenje prema Božjoj vlasti, sve dok Njegova prisutnost ne izblijedi u pozadini našega postojanja. »Dvije su ljubavi sagradile dva grada«, napisao je sveti Augustin, »ljubav prema Bogu, dovedena do prezira samoga sebe, gradi grad Božji; ljubav prema sebi, dovedena do prezira Boga, gradi zemaljski grad. Prvi se diči Gospodinom, a drugi samim sobom.«[1] Katkada nam napast pokazuje prividne neposredne koristi grijeha, koje mogu biti privlačne. No napast uvijek skriva ono što će nam grijeh oduzeti: dobro koje ćemo propustiti, grad koji ćemo napustiti, odnose koje ćemo narušiti.
Tijekom života donosimo odluke, u društvenom i profesionalnom životu, i postajemo ono što biramo: poistovjećujemo se s predmetom svoje borbe i razvijamo sklonost prema dobrima, stvarnima ili prividnima, za kojima težimo. Ako izaberemo grijeh, malo-pomalo okrećemo se gradu ljudi. Ako se odlučimo za dobro, čak i kada je zahtjevno, naše će srce steći prirodnu sklonost prema onomu što je dobro, ljubav prema gradu Božjem. Razvit ćemo »nov, duhovan način gledanja na zemaljske stvarnosti, slobodu da čista srca ljubimo Boga i svoju braću i sestre te da živimo život radosne nade u dolazak Kristova kraljevstva.«[2]
KADA propovijeda, Isus podsjeća ljude da je dobro birati - oblikovati srca sklona Božjim zapovijedima - i moguće i potrebno. Kako bi zorno predočio ono što želi prenijeti svojim slušateljima, pripovijeda prispodobu o upravitelju kojemu je gospodar povjerio svoje imanje. Sluga se ponašao sebično i okrutno, znajući da je njegov gospodar odsutan i da se neće tako skoro vratiti. Ali gospodar se vratio, zatekao slugu u takvu stanju i strogo ga kaznio. Možda je sluga vjerovao da si može priuštiti život na račun svoga gospodara. Možda je samoga sebe uvjerio da on ima nadzor, da može izračunati kada će se gospodar vratiti i da će moći prikriti svoja nedjela, prikazujući se uglednom osobom. No prispodoba pokazuje da je njegov osjećaj sigurnosti bio varljiv.
Okrenuti svoje srce prema dobru nije nešto što se postiže preko noći. Bog nam, poput gospodara iz prispodobe, daje vrijeme da poželimo svoje napore i nade usmjeriti prema Njemu, s Njegovom milošću i u slobodi, jer to je ono što će nas učiniti uistinu sretnima. To ima konkretne posljedice u našem svakodnevnom životu, i kada se te posljedice žive autentično, pomažu nam otkriti sreću koja dolazi od života s Bogom. »Ako, primjerice, neka mlada osoba želi postati liječnik, morat će se upustiti u studij i rad koji će tražiti nekoliko godina njezina života, pa će zato morati postaviti granice, reći „ne“ ponajprije drugim studijima, ali i mogućim razonodama i rastresenostima, osobito u razdobljima najintenzivnijeg učenja. No želja da svojem životu dade smjer i da dosegne taj cilj - postati liječnik, to je bio primjer - omogućuje joj prevladati te poteškoće. Želja te čini jakim, čini te odvažnim, čini da uvijek ideš naprijed.«[3] Zato se sveti Josemaría, kada je govorio o svetosti, često služio slikom bitke - puta na kojem susrećemo kušnje, ali i mir. »Gdje postoji ljubav, postoji i neka cjelovitost - sposobnost predanja, žrtve i odricanja. Usred toga samoodricanja, uz bolne poteškoće, nalazimo radost i sreću, radost koju nam nitko i ništa ne može oduzeti.«[4]
JEDNO od sredstava koja nam je Bog dao kako bismo svoja srca okrenuli prema Njemu jest sakrament ispovijedi. Kada pristupamo tom sakramentu, sam nas Isus hrabri i podupire: »Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju« (Ps 124, 8). Svećenik oprašta naše grijehe u Isusovo ime. Za ljude koji se ispovijedi vraćaju nakon dugo vremena taj je trenutak vrlo dirljiv. No oni koji se ispovijedaju često mogu pomisliti da su njihove ispovijedi pomalo rutinske. Zato nas je sveti Josemaría podsjećao da je »Gospodin ustanovio sakrament pomirenja ne samo da oprosti grijehe nego i da nam dade snagu te pruži duhovno vodstvo i pomoć.«[5] Drugim riječima, čak i ako nam se naša ispovijed čini rutinskom, Bog nam daje svoju milost da se suočimo s borbama dana i oslobađa nas od grijeha: »Želim da budete buntovnici, slobodni i bez okova, jer želim - Krist je taj koji nas želi! - da budete djeca Božja. Ropstvo ili božansko sinovstvo: pred tom se dvojbom nalazimo.«[6]
U svakoj ispovijedi susrećemo oca iz prispodobe, koji nas čeka i žarko želi naš povratak kući. »Prečesto mislimo da se ispovijed sastoji u tome da pokunjena pogleda idemo k Bogu. No nije toliko riječ o tome da mi idemo Gospodinu, nego da On dolazi k nama, da nas ispuni svojom milošću, da nas ispuni svojom radošću. Naša ispovijed daje Ocu radost da nas ponovno podigne. Nije u njezinu središtu toliko naš grijeh koliko Njegovo praštanje. Naši su grijesi prisutni, ali Božje je oproštenje uvijek u srcu naše ispovijedi.«[7] Zato je sveti Josemaría poticao svoju djecu da ljube ovaj sakrament: »Uvijek se radujem primiti ovo sredstvo milosti, jer znam da mi Gospodin oprašta i ispunja me hrabrošću. Uvjeren sam da pobožnim pristupanjem sakramentu pomirenja učimo više se kajati, a time i više ljubiti.«[8] Možemo moliti našu Majku Mariju da nam pomogne iskusiti radost primanja njezina Sina u naš dom svaki put kada pristupimo sakramentu ispovijedi.
[1] Sveti Augustin, De civitate Dei, knjiga 14, poglavlje 28.
[2] Franjo, homilija, 15. kolovoza 2014.
[3] Franjo, audijencija, 12. listopada 2022.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 75.
[5] Sveti Josemaría, Bilješke s propovijedi, 8. listopada 1972., citirano u: E. Burkhart – J. López, Vida cotidiana y santidad en la enseñanza de San Josemaría (III), str. 498.
[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 38.
[7] Franjo, homilija, 25. ožujka 2022.
[8] Sveti Josemaría, Nasamo s Bogom, br. 259.