• Razlozi koji pokreću srce
• Otkrivanje dobrote zapovijedi
• Tražiti Boga u svakodnevnom životu

ISUS JE često bio pozivan na objed u domove ljudi iz svih društvenih slojeva. Posjećivao je domove svojih učenika i prijatelja, sudjelovao na gozbama priređenima Njemu u čast, poput one koju je priredio carinik Zakej, a kad bi bio pozvan, blagovao je i s prvacima naroda. Jednom je prigodom, kako nam pripovijeda sveti Luka, Isus prihvatio poziv uglednoga farizeja. Domaćinu je bilo nelagodno kad je vidio da je Gospodin sjeo za stol ne slijedeći običaj pranja ruku. I ostali su uzvanici to vjerojatno primijetili te potiho kritizirali Učiteljevo ponašanje.

Tekst izrijekom ne kaže je li ta gesta bila zamišljena kao pouka. Evanđelist nam kaže da je Isus iskoristio prigodu kako bi nazočnima prenio poruku: u Božjim očima nije važno samo ono izvanjsko – ono što je izvana – nego i ono što je iznutra: razlozi koji pokreću srce (Lk 11, 40). »Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti« (Lk 11, 42). Njegov je ton bio strog. Isus ih je optužio za licemjerje, razotkrivajući njihovo prijetvorno ponašanje, jer su neki farizeji više marili za vanjski izgled nego za život u skladu s istinom. Bili su toliko usredotočeni na slovo Zakona da su zaboravili duh koji stoji iza njega.

Farizejski stav prisutan je i danas. Odjekuje u nama kad svoje svakodnevne obveze prema Bogu i drugima izvršavamo hladno i automatski. Možda znamo da su to dobre, čak i potrebne stvari, ali ne uspijevamo dokučiti njihovu pravu vrijednost. Tada pokretačka snaga naših postupaka može biti inercija, želja da sačuvamo privid ili strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako ih ne izvršimo. No Bog ne želi da samo odrađujemo zadatke; želi da djelujemo iz ljubavi. „Ljubi i čini što hoćeš“, učio je sveti Augustin. I nastavio je: „Ako šutiš, šuti iz ljubavi; ako vičeš, viči iz ljubavi; ako ispravljaš, ispravljaj iz ljubavi; ako opraštaš, opraštaj iz ljubavi. Neka u tebi bude ukorijenjena ljubav, jer iz nje ne može proizaći ništa osim ljubavi.“^[1]

NEKI farizeji nisu prepoznali Božju ruku u Isusovim djelima. Dok je Isus djelovao jednostavno i prirodno, ti su farizeji bili zaokupljeni skrupuloznim obdržavanjem brojnih sitnih propisa, uvjereni da time ugađaju Bogu, zanemarujući pritom čestitost svojega srca i ljubav prema drugima. Nasuprot tomu, Kristov nauk naglašava da tajna prave pravednosti ne leži ponajprije u materijalnoj važnosti ili savršenosti čina, nego u ljubavi koja nas nadahnjuje da ih učinimo na najbolji mogući način. „Radite sve iz Ljubavi.“, često je preporučivao sveti Josemaría,^[2] jer „sve što se radi iz ljubavi postaje lijepo i veliko“.^[3] Nema beznačajnih zadataka, jer njihova vrijednost leži u ljubavi s kojom se obavljaju.

Govoreći o posvećenju rada, utemeljitelj Opusa Dei jednom je propovijedao: „Čini sve iz Ljubavi i čini to slobodno. Ne prepuštaj se strahu ni rutini. Služi Bogu, našem Ocu.“^[4] Budemo li slijedili taj put, prirodno ćemo se i nužno pitati o motivaciji svojih postupaka, osobito u ispitu savjesti. Je li to ljubav prema Bogu i drugima ili vlastiti interes?

Puko pridržavanje pravila lako može postati teret. To se dogodilo starijem bratu rasipnoga sina. Premda se činilo da sve čini ispravno (ostaje uz oca i marljivo radi na imanju), on nije uživao u životu koji je vodio. Prispodoba nam daje naslutiti da je mlađem bratu zavidio na njegovim izborima i na užicima u kojima je uživao. Važno je iskreno tražiti dobrotu Božjih zapovijedi i čina koji prirodno proizlaze iz našega odnosa s Njim i s drugima. To oslobađa: omogućuje nam kušati ono što je istinski vrijedno. Nije važno samo što činimo, nego i dobro koje time tražimo. Život je putovanje na kojem postupno čistimo svoje nakane i tražimo veća dobra, ispravljajući smjer kad primijetimo da smo skrenuli s puta. Dok nastojimo birati ono što je za nas najbolje, rast će naša želja da ljubimo Boga iznad svega.

U SVOJEM odnosu s Bogom kršćani trebaju čuvati određene trenutke i tako urediti svoj život da zahtjevi svijeta ne uguše ono bitno, ono što svemu drugome daje smisao. U svakoj aktivnosti koja nam je važna planiramo i postavljamo prioritete: od brige za obitelj do profesionalnoga rasta, njegovanja prijateljstava, odmora i tjelesne kondicije. U protivnom nas žurba i pritisci svakodnevnoga života mogu udaljiti od vrijednosti koje želimo njegovati. Sveti Josemaría taj je skup pobožnih praksi koje oblikuju kršćaninov dan nazivao životnim planom. Ti nam trenuci pomažu otkriti da „ima nešto sveto, nešto božansko, skriveno u najobičnijim situacijama“,^[5] pa i u našem radu i drugim aktivnostima. Životni plan odgovor je na potrebu duše „da traži Boga i s Njime razgovara bez prestanka, gledajući Ga s ljubavlju usred napora svojega svakodnevnog rada“.^[6]

Sveti Josemaría upozoravao je vjernike Opusa Dei da se taj plan života ne smije pretvoriti u krut i nesavitljiv raspored koji postaje sam sebi svrhom. Naprotiv, govorio je: „Te pobožnosti se ne smiju pretvoriti u kruta pravila, poput nepropusnih pretinaca; one označavaju prilagodljiv put, primjeren tvojem položaju čovjeka koji živi usred ulice, s intenzivnim profesionalnim radom te s društvenim dužnostima i odnosima koje ne smiješ zanemarivati, jer se u tim poslovima nastavlja tvoj susret s Bogom. Tvoj životni plan mora biti poput one gumene rukavice koja se savršeno prilagođava ruci koja je nosi.“^[7] Stoga ispunjavanje toga plana nije puko mehaničko odrađivanje „tek toliko da se ispuni“;^[8] to nije nešto što treba odraditi s popisa da bismo bili mirni. Naprotiv, naš nam plan života pomaže otvoriti se Bogu i potrebama drugih. Možemo se uteći Gospinu zagovoru, moleći je da nam pomogne u svakom trenutku djelovati iz ljubavi, sa željom da se poistovjetimo s njezinim Sinom.

^[1] Sv. Augustin, Homilije o Prvoj Ivanovoj poslanici (Sedma homilija), br. 8.

^[2] Sveti Josemaría, Put, br. 813: “Radite sve iz Ljubavi. ... Ustrajnost u malim stvarima iz Ljubavi je heroizam.”

^[3] Sveti Josemaría, Put, br. 429.

^[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji (Raditi za Boga), br. 68.

^[5] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 114.

^[6] Sveti Josemaría, Pismo 3, br. 13.

^[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 149.

^[8] Bl. Álvaro del Portillo, pismo, 15. rujna 1975., br. 8.