– Naša je vrijednost krv Kristova 

– Srce koje nas nikada ne prestaje tražiti 

– Iznova na putu povratka 

»NAUMI SRCA njegova traju od koljena do koljena: da im duše izbavi od smrti i prehrani ih u vrijeme gladi.«[1] Crkva nam te riječi psalmista nudi kako bi nam pomogla dublje proniknuti u otajstvo Presvetoga Srca Isusova i njegovu ljubav prema nama. One nas podsjećaju da Božje srce čuva naume za život svakoga muškarca i svake žene: naume slobode i života. »Nismo slučajan i besmislen proizvod evolucije. Svatko je od nas plod jedne Božje misli. Svatko je od nas htjen, svatko je ljubljen, svatko je potreban.«[2]

Možemo promatrati Isusa na križu, koji je dopustio da mu Srce bude probodeno kako bi nam pružio još jedan dokaz da nas bezuvjetno ljubi. Sveti Ambrozije kaže: »Kao što je Eva nastala iz boka usnuloga Adama, tako se Crkva rodila iz probodena srca Krista koji je mrtav visio na križu.«[3] Možemo reći, u određenom smislu, da je naše podrijetlo u ranjenom Srcu Isusovu. Naš kršćanski život izvire iz toga probodenog boka, koji je »izvor« kojemu se možemo vraćati uvijek iznova, da na svome putu obnovimo snagu.

»Isus na križu, sa srcem probodenim iz ljubavi prema nama, tako je rječit komentar vrijednosti ljudi i stvari da riječi samo smetaju. Naša su sreća i naš život toliko važni da je sam Sin Božji predao samoga sebe kako bi nas otkupio, očistio i uzdigao.«[4] Slaveći svetkovinu Presvetoga Srca našega Gospodina, dolazimo do spoznaje da postoji netko za koga smo — onkraj naše patnje i naših neuspjeha — nezamjenjivi. Zato u molitvi, u razgovoru srca sa srcem s Kristom, uvijek možemo povratiti svoju radost i pouzdanje.

KATKAD NAŠ mir može biti ugrožen kad u svome životu otkrijemo prisutnost grijeha. Možda se to dogodi kad budemo izloženi napasti i zapletemo se u vlastite poroke. U dubini duše mrzimo grijeh koji nas udaljuje od Boga, koji šteti i nama i drugima, ali nikako ne uspijevamo pronaći način da mu umaknemo. U takvim se trenucima naša volja čini tromom i možemo čak imati dojam da smo u svome duhovnom životu kao oduzeti. Čak i kad se čini da naše srce oklijeva reagirati, možemo se sjetiti da je Srce Isusovo uvijek pozorno. Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je sebi na ramena sav radostan (Lk 15,4-5). Krist je dobri pastir koji nas neprestano traži, koji otvara put da nas pronađe i da nas opet ponese na svojim ramenima. Spoznaja da njegovo Srce nikada ne spava, čak i kad se čini da je naše daleko od njegova, ispunja nas pouzdanjem da iznova započnemo u svojoj svakodnevnoj borbi.

»Srce Dobroga Pastira govori nam da je njegova ljubav bezgranična; nikada se ne iscrpljuje i nikada ne odustaje… Srce Dobroga Pastira poseže za nama, ponajprije za onima koji su najudaljeniji. Onamo neizbježno pokazuje igla njegova kompasa, ondje vidimo osobitu ‚slabost' njegove ljubavi, koja želi sve zagrliti i nikoga ne izgubiti.«[5] Naši grijesi više nisu razlog da klonemo duhom u svojoj čežnji da budemo blizu Bogu. Naš nam Gospodin dopušta da iskusimo vlastitu slabost, što nam omogućuje da budemo ponizni. No on računa na naš trud kako bismo, potaknuti njegovom milošću, opet ustali kad padnemo. Katkad se »povijest spasenja ostvaruje ‚u nadi protiv svake nade' (Rim 4,18), kroz naše slabosti. Odviše često mislimo da Bog djeluje samo po našoj boljoj strani, a ipak se većina njegovih nauma ostvaruje u našoj krhkosti i unatoč njoj.«[6]

NA KRIŽU Isus dopušta da mu kopljem probodu bok, »kako bi svi, privučeni otvorenom Srcu Spasitelja, s radošću crpli vodu na izvorima spasenja«.[7] Promatranje Krista na taj će nas način ohrabriti da prihvatimo put kojim se vraćamo u Božje prijateljstvo. »Skloni se u rane na njegovim rukama, na njegovim nogama, na njegovu boku«, savjetovao je sveti Josemaría. »I oživjet će tvoja spremnost da kreneš iznova, i nastavit ćeš svoj put s većom odlučnošću i djelotvornošću.«[8] Želimo li umaknuti zamci malodušnosti, najbolji je lijek manje misliti na vlastita ograničenja i mirno gledati u Srce koje je dopustilo da ga probodu grijesi cijeloga čovječanstva.

»I dalje padaš u pogreške i posrtaje«, rekao je utemeljitelj Opus Dei, »i to te boli! Istodobno se tvoj život prelijeva radošću koju ne možeš obuzdati. Upravo zato tvoji propusti — jer te bole, i to boli ljubavi — više ti ne oduzimaju mir.«[9] Bog ne želi da nas grijesi ispune tugom niti da budu teret koji nas pritišće. Zato nam je ostavio ispovijed, kako bismo mogli povratiti svoju radost kad god nam je to potrebno. Kajanje, žalost zbog vlastitih propusta, znak je zaljubljena srca. Ono ne proizlazi iz malodušja zbog toga što nismo ispunili ono što su drugi — ili mi sami — očekivali. Naprotiv, to je žalost koja proizlazi iz ljubavi prema Bogu koji je za nas učinio sve što je moguće.

Kristovo Srce uvijek čeka da se vratimo. Sve što trebamo učiniti jest postati mali i ondje ući kroz poniznost. A ako nam ikada bude teško krenuti natrag k njemu, možemo se osloniti na Marijinu pomoć. S majčinskom brižnošću Gospa nam pokazuje najbolji put da uđemo u otvoreni bok njezina Sina.

[1] Rimski misal, Svetkovina Presvetoga Srca Isusova, ulazna pjesma (usp. Ps 32,11.19).

[2] Benedikt XVI., Homilija, 24. travnja 2005.

[3] Usp. sveti Ambrozije, Expositio evangelii secundum Lucam, 2, 85-89, u: Katekizam Katoličke Crkve, br. 766.

[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 165.

[5] Franjo, Homilija, 3. lipnja 2016.

[6] Franjo, Patris corde, br. 2.

[7] Rimski misal, Predslovlje za Svetkovinu Presvetoga Srca Isusova.

[8] Sveti Josemaría, Križni put, dvanaesta postaja, br. 2.

[9] Sveti Josemaría, Brazda, br. 861.