• Marijina majčinska prisutnost u Crkvi
• Majka na Kalvariji
• Crkva, poput Marije, vodi sve Kristu

NAKON Isusova Uzašašća, Djela apostolska nam pokazuju apostole okupljene u Gornjoj sobi. „Svi su bili postojani u molitvi, zajedno sa ženama i Marijom, majkom Isusovom“ (Dj 1,14). Predaja je u ovom prizoru smatrala majčinstvo koje Djevica vrši nad cijelom Crkvom. Ona je ta koja ujedinjuje dva ključna trenutka u povijesti spasenja: utjelovljenje Riječi i rođenje Crkve. „Ona koja je prisutna u otajstvu Krista kao Majka, postaje (...) prisutna u otajstvu Crkve. Ona nastavlja imati majčinsku prisutnost i u Crkvi“ [1].

Majka se posvećuje svom djetetu od utrobe. Odgovornost njegovanja ovog dara koji joj je Bog dao je njezina. Kad se dijete rodi, jasno je da mu i dalje treba njezina zaštita, a kako raste, ona mu pomaže da se snađe u životu. Evanđelje nam pokazuje neke aspekte Djevičine brige za Isusa. I u Djelima apostolskim opažamo isti stav prema Crkvi u nastajanju, bdijući nad apostolima i prvim kršćanima. Bilo je to vrijeme usred progona i teškoća, kada im je posebno bila potrebna njezina pomoć. Ona je „ponizna i diskretna protagonistica prvih koraka kršćanske zajednice: Marija je u  srcu Duhova, jer je sama njezina prisutnost među učenicima živo sjećanje na Gospodina Isusa i znak dara njegova Duha“[2].

I danas se Djevica nastavlja potpuno davati svakom od svoje djece koja čine Crkvu. Osjećaj da smo dijelom naroda koji dijeli istu Majku pomoći će nam da se ujedinimo sa svakim od vjernika koji je čine, baš kao što su to činili prvi kršćani. „Molite Boga da u Svetoj Crkvi, našoj Majci – rekao je sveti Josemaria – srca svih, kao u ranom kršćanstvu, budu jedno srce, kako bi se do kraja vjekova istinski ispunile riječi Svetog pisma: 'Multitudinis autem credentium erat cor unum et anima una' – mnoštvo vjernika imalo je jedno srce i jednu dušu“[3].

Kad je Gospodin s križa progovorio Ivanu, dao mu je nešto čega se nije htio odreći do samog kraja: majčinu ljubav. Isus nije htio biti bez njezine pomoći u najtežim trenucima svog života. Bio je Bog, ali trebao je njezinu podršku i blizinu da nas spasi. I kad je sve bilo postignuto, dao nam je jedino što mu je preostalo, rekavši ove riječi: „Ženo, evo ti sina. (...) Evo ti majke“ (Iv 19,26-27).

Djevica Marija nam pomaže ustrajati kada put postane teži. Kjaroskuro vjere nije bio pošteđen naše Majke. Nitko nas ne može pratiti kao ona u tim trenucima, čineći ih vremenom rasta i zrelosti. Možemo se zapitati: Dopuštamo li si da nas prosvijetli vjera Marije, koja je naša Majka? Ili je vidimo kao daleku, vrlo različitu od nas? U vremenima teškoća, kušnji i tame, vidimo li je kao uzor povjerenja u Boga, koji uvijek i samo želi ono što je najbolje za nas?[4]

Ovim riječima Isus poziva sve kršćane da prime Mariju u svoje živote. Želi da joj pristupimo s povjerenjem. „Sa svojom moći pred Bogom, ona će nam postići ono što je tražimo; kao Majka, ona nam to želi dati. A također kao Majka, ona razumije i shvaća naše slabosti, ohrabruje nas, nudi izgovore, olakšava put i uvijek ima spreman lijek, čak i kada se čini da više ništa nije moguće.“[5]

Čim je Marija čula da je njezina rođakinja trudna, „požuri u gorje, u grad Judin, i uđe u Zaharijinu kuću te pozdravi Elizabetu“ (Lk 1,39). Osim materijalne pomoći koju joj je mogla pružiti u tim danima, prije svega joj je dovela Isusua i s njim potpunu radost. I Elizabeta i Zaharija bili bi sretni zbog ove trudnoće, koja se činila nemogućom. Ali Marija im učini potpunu radost koja proizlazi iz susreta s Isusom i Duhom Svetim.

„Gospa nam svima želi donijeti veliki dar koji je Isus; a s njim nam donosi njegovu ljubav, njegov mir, njegovu radost. Dakle, Crkva je poput Marije (...), ona mora sve voditi Kristu i njegovu Evanđelju“[6]. To je središte života Crkve i svakog kršćanina: donijeti Isusovu ljubav svim dušama, kao što je Djevica učinila s Elizabetom. Crkva nas podsjeća da istinska sreća ne ovisi o uspjehu, bogatstvu ili užitku, već o prihvaćanju Krista: samo on može ponuditi najdublju radost.

Kroz naše napore da se poistovjetimo s Djevicom Marijom, Isus se može roditi, milošću, u dušama onih oko nas. „Ako oponašamo Mariju“, rekao je osnivač Opusa Dei, „na neki ćemo način sudjelovati u njezinom duhovnom majčinstvu. Tiho, poput Gospe; nezapaženo, gotovo bez riječi, s potpunim i dosljednim svjedočanstvom kršćanskog ponašanja, s velikodušnošću stalnog ponavljanja fiata koji se obnavlja kao nešto intimno između nas i Boga.“[7]

[1] Sveti Ivan Pavao II., Redemptoris Mater, br. 24.
[2] Benedikt XVI., Regina Coeli, 9. svibnja 2010.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 632.
[4] Franjo, Opća audijencija, 23. listopada 2013.
[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 292.
[6] Franjo, Opća audijencija, 23. listopada 2013.
[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 281.