• Krist uzima našu bol na sebe
• Žena odriješena od svojih spona
• Bog ljubi našu slobodu

KAO I svake druge subote, žena se uputila prema sinagogi. Već je osamnaest godina »imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti« (Lk 13, 11). Toga je dana i Isus došao u sinagogu propovijedati kraljevstvo Božje i pozivati ljude na obraćenje. Dok je naučavao, Krist je opazio ženu, dozvao ju je i rekao joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« »I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga« (Lk 13, 12-13).

Bilo je to posve neočekivano čudo. Ta žena nije ništa tražila. Možda je slutila da će Isus doći u njezino mjesto pa je učinila sve što je mogla da se u sinagogi nađe ondje gdje bi je Učitelj mogao vidjeti. No za razliku od drugih likova u evanđelju koje je Isus ozdravio, ona nije izustila ni riječi niti je zavapila. Pa ipak, Gospodin nije samo zapazio njezinu prisutnost nego je u njezinu srcu pročitao neizmjernu želju za slobodom. Samom svojom riječju otklonio je bolest: »Oslobođena si«.

Isus nas uči da je milosrđe Božji odgovor na bol svijeta. Patnja dira Njegovo srce. Svaki naš problem, pa i najmanji, Njega žalosti. On nije neosjetljiv Bog. Štoviše, Krist je „iskusio nevolju i poniženje na ovome svijetu. Uzeo je na sebe ljudsku patnju, primio ju je u svoje tijelo i proživio je do kraja. Upoznao je sve vrste nevolje, i moralne i tjelesne: iskusio je glad i umor, gorčinu nerazumijevanja, izdaju i napuštenost, bičevanje i raspeće.”^[1] Ono što se dogodilo toj ženi događa se i danas: svatko tko trpi može iskusiti utjehu prisutnosti Krista, koji nas gleda sa željom da našu bol ponese na svojim ramenima.

ŽENI JE bolest priječila da uživa u mnogim dobrima života. Bilo joj je vrlo teško podignuti pogled prema nebu; oči su joj ostajale prikovane za tlo kojim je hodala, premda ne svojom voljom ni svojom krivnjom. Oslobodivši je od njezine nevolje, Krist joj daje da vidi ono što joj je prije bilo uskraćeno. Osjećajući se slobodnom i ispunjena radošću, »poče slaviti Boga« (Lk 13, 13), a »sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio« (Lk 13, 17).

Evanđelistov izvještaj otkriva da je bolest u određenom smislu imala duhovno podrijetlo. Kad se nadstojnik sinagoge zgraža što se sve to zbiva u subotu, Isus odgovara: »Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« (Lk 13, 16). Crkveni oci u toj zgrbljenoj ženi, koja se nije mogla uspraviti, vide sliku onih duša toliko oslabljenih zemaljskim željama da se više ne mogu baviti božanskim stvarnostima. „Grešnik, zaokupljen zemaljskim stvarima i ne tražeći nebeske, nesposoban je pogledati uvis. Slijedi želje koje ga vuku prema dolje pa se njegova duša, gubeći uspravnost, savija, i on ne vidi ništa drugo osim onoga na što neprestano misli.”^[2]

Katkad se možemo osjećati sputanima svojim pogreškama. U tim trenucima Bog očekuje da Mu se, poput one žene, približimo i iskreno Mu povjerimo svoje strahove. „Nemoj se uzrujavati što se poznaješ takvim kakav jesi: upravo takvim, načinjenim od gline”, napisao je sveti Josemaría. „Ne brini se, jer ti i ja djeca smo Božja (a to je ono dobro oboženje), izabrana božanskim pozivom od sve vječnosti [...]. Mi, koji na osobit način pripadamo Bogu i Njegovo smo oruđe usprkos svojoj osobnoj bijedi, bit ćemo djelotvorni ako ne izgubimo svijest o vlastitoj slabosti.”^[3] Tako privlačnost koju stvarnost grijeha može pobuditi u nama neće biti zapreka našemu odnosu s Bogom: vodit će nas k većoj poniznosti, traženju sjedinjenja s Njim i pouzdanju u Njegovu snagu.

KAO ŠTO je žena iz ovoga evanđelja trpjela od svoje bolesti, tako svaki grijeh znači ropstvo. On „čini da se čovjek osjeća strancem samome sebi, u svojoj nutrini”.^[4] Zato će Isus drugom prigodom reći: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni« (Iv 8, 34-36). Kršćani su pozvani na slobodu (usp. Gal 5, 13). Od stvaranja Bog nam je dao sposobnost da biramo i želimo dobro, ali i mogućnost da se od njega odvratimo. „Otajstvo je božanske Mudrosti”, primijetio je sveti Josemaría, „da je, stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-29), htio preuzeti uzvišeni ‘rizik’ ljudske slobode.”^[5]

„Doista”, piše prelat Opusa Dei, „u osvit povijesti taj je rizik doveo do odbacivanja Božje ljubavi istočnim grijehom. Tako je snaga privlačnosti ljudske slobode prema dobru oslabljena, a volja je ostala u određenoj mjeri sklona grijehu. Poslije osobni grijesi još više slabe ljudsku slobodu, pa grijeh stoga uvijek podrazumijeva, u većoj ili manjoj mjeri, neki oblik ropstva (usp. Rim 6, 17. 20).”^[6] Čovjek ipak ostaje slobodan, i premda ta sloboda katkad može biti krhka, Bog je prvi poštuje i ljubi. Spoznaja da Gospodin „ne želi robove, nego djecu”^[7] ispunja nas sigurnošću jer nam omogućuje prigrliti najdublju istinu našega identiteta. „Kako je, dakle, oslobađajuće znati da nas Bog ljubi. Kako je oslobađajuće Božje oproštenje koje nam omogućuje da se vratimo sebi i svojemu pravom domu.”^[8] Znamo da nas u tom domu čeka Djevica Marija, željna osloboditi nas svega što bi nas moglo udaljiti od njezina Sina.

^[1] Franjo, govor, 17. svibnja 2014.

^[2] Sv. Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, br. 31.

^[3] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 20.

^[4] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 3. kolovoza 1988.

^[5] Sveti Josemaría, Pismo, 24. listopada 1965., br. 3.

^[6] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 2.

^[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 129.

^[8] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2