• Molitva svakoga od nas čini odgovornim
• Ludi bogataš
• Prepoznati nematerijalna dobra

ISUSOVA toplina i pristupačnost čine da Mu ljudi oko Njega lako poklanjaju povjerenje. Učitelju je lako pristupiti i podijeliti s Njim svaku poteškoću. Mnogi Mu dolaze s dubokim pitanjima, dok drugi traže savjet ili utjehu u svakodnevnim problemima. U svakom slučaju, Sin Božji posvećuje se svakoj molbi sa željom da unese svjetlo u život osobe koja je u potrebi.

Sveti Luka pripovijeda nam o izravnoj molbi punoj pouzdanja upućenoj Gospodinu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu« (Lk 12, 13). Čovjekova je molba s ljudskoga gledišta razumljiva. Ne znamo pojedinosti spora ni tko je bio u pravu, ali činjenica je da se ta osoba nalazi u zamršenoj situaciji. Ona ga tišti pa od Boga traži rješenje. Isus odgovara: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« (Lk 12, 14).

Taj odgovor ne znači da se Isus želi udaljiti od naših briga. Naprotiv, On pokazuje gdje ćemo pronaći rješenje svojih poteškoća; pokazuje kako u svojim domovima, u slobodi, uspostaviti kraljevstvo Božje. Isus nas dolazi osloboditi od naših grijeha i darovati nam svoju milost, ali čini se da mnoge vidove našega života ostavlja u našim rukama, kao što vidimo i u drugim prigodama, primjerice kada je rekao: »Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje« (Lk 20, 25). To pokazuje da »molitva nije sredstvo za umirenje kojim bismo ublažili životne tjeskobe; u svakom slučaju, takva molitva zasigurno nije kršćanska. Naprotiv, molitva svakoga od nas čini odgovornim.«^[1]

ISUS koristi priliku koju Mu pruža molba te osobe kako bi svoje slušatelje pozvao da žive slobodni od navezanosti na materijalna dobra: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje« (Lk 12, 15). Zatim pripovijeda prispodobu o bogatom zemljoposjedniku koji je sa svojih polja požeo obilnu žetvu. Taj zemljoposjednik odlučuje sve svoje žito pohraniti u nove žitnice, s namjerom da živi udobno. Međutim, Bog mu pokazuje da će još iste noći napustiti ovaj svijet i daje mu da uvidi ludost pretjerane usredotočenosti na zemaljska dobra uz zanemarivanje onoga što je uistinu važno. Sudbina te osobe bila bi drukčija da se sjetila kako su sve te stvari prilike za ljubav prema Bogu: »Časti Jahvu svojim blagom i prvinama svega svojeg prirasta. I tvoje će žitnice biti prepune i tvoje će se kace prelijevati novim vinom« (Izr 3, 9-10).

Isus ne osuđuje posjedovanje dobara, pa ni mnogih, niti razborito vođenje zemaljskih poslova. On ne želi da naša srca budu zarobljena tim dobrima, jer ona mogu pružiti samo relativnu i površnu sreću. Kao što je primijetio sveti Josemaría: »Kada čovjek pokušava izgraditi svoju sreću isključivo oko stvari ovoga svijeta — a u tome sam bio svjedokom pravih tragedija — izopačuje njihovu ispravnu upotrebu i razara red koji je Stvoritelj tako mudro uspostavio. Kao posljedica toga srce ostaje žalosno i nezadovoljno te kreće putovima koji vode u vječnu nesreću.«^[2] Nenavezanost nam, naprotiv, omogućuje da gledamo dalje od onoga što smatramo neophodnim, kako bismo prije svega vidjeli darove koje je Bog za nas pripravio: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3, 1-2).

NENAVEZANOST nam omogućuje otkriti dobra koja su uistinu važna. Abraham je znao cijeniti ono što je doista dobro, kao što je istaknuo sveti Pavao u Poslanici Rimljanima: »Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao« (Rim 4, 20-21). Ništa nije nematerijalnije i ne pruža manje neposrednoga zadovoljstva od obećanja, a upravo je to Bog dao Abrahamu. U tom mu trenutku nije dao ni zemlju, ni potomstvo, ni veliko bogatstvo: dao mu je obećanje. Abrahamova je baština gotovo posve nematerijalna, ali u isto vrijeme ne možemo zamisliti veće bogatstvo od onoga koje mu je Bog dao: skrb tijekom cijeloga života, blizinu njegove obitelji te, kroz stoljeća, zemlju i potomstvo koji nadilaze svaku maštu.

Nenavezanost nam pomaže prepoznati nematerijalna dobra kojima nas Bog uistinu obogaćuje, kao što je učinio s Abrahamom i mnogim svetcima. To su darovi za koje ne moramo čekati nebo da bismo u njima uživali, nego ih često možemo kušati već danas te u nadolazećim mjesecima ili godinama: blizina koju nam Bog nudi u sakramentima, ljubav koju nam pružaju obitelj i prijatelji, radost koju doživljavamo služeći drugima, zadovoljstvo zbog dobro obavljena i posvećena posla. U svemu možemo otkriti istančan način na koji nas Božja Providnost blagoslivlja. Kao što je napisao sveti Josemaría: »Želio bih vam u um urezati uvjerenje da, budući da ‘vaš Otac dobro zna što vam je potrebno’, imamo svaki razlog biti optimisti na svojem putovanju kroz ovaj život, duše posve nenavezane na ona zemaljska dobra koja se čine tako neophodnima. Bog će se pobrinuti. Vjerujte mi, samo tako možemo biti gospodari stvorenja.«^[3] Djevica Marija, koja je svoju sreću položila u obećanje da će postati Majkom Božjom, može nam pomoći otkriti prava bogatstva koja je Gospodin za nas pripravio.

^[1] Franjo, audijencija, 21. listopada 2020.

^[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 118.

^[3] Isto, br. 116.