• Traženje znaka
• Krist je živ
• Znakovi koji potvrđuju našu odluku

NIJE UVIJEK lako donijeti ispravnu odluku. Zato se katkad obraćamo drugoj osobi da nam rasvijetli pitanje i pomogne izabrati. Upravo su to neki pismoznanci i farizeji došli tražiti od Isusa: jasan znak da je On Mesija kojega su iščekivali i da Ga trebaju slijediti. Umjesto da zadovolji njihovu znatiželju i odmah učini čudo, kako su možda očekivali, Krist se uspoređuje s prorokom koji im je bio dobro poznat: »Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju« (Lk 11, 30).

Jona je prolazio Ninivom naviještajući njezinu skoru propast, a Ninivljani su odgovorili pozivom na post i pokoru. Vidjevši njihova dobra djela, »sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini« (Jon 3, 10). Isus od Izraelaca očekuje slično obraćenje. Želi da prigrle novi život Evanđelja koje On naviješta svojim riječima i djelima. Te riječi i djela zapravo su znakovi koje su oni farizeji i pismoznanci tražili, ali ih nisu bili kadri vidjeti. Poslije će ih tvrdoća srca spriječiti da prihvate Kristovo uskrsnuće, najveći znak, premda su im rimski vojnici ispričali što se dogodilo.

Sveti Josemaría govorio je da je „sve već tu, u Kristu koji je umro i uskrsnuo, koji živi i uvijek ostaje s nama. Ali Njemu se moramo pridružiti vjerom, dopuštajući da se Njegov život očituje u našemu u tolikoj mjeri da svaki kršćanin bude ne samo alter Christus: drugi Krist, nego ipse Christus: sam Krist!“^[1] Tako možemo biti znak koji mnogi drugi traže.

ISUS JE živ. Taj znak i danas obasjava ljude; nije bio namijenjen samo onima koji su svjedočili Njegovu zemaljskom putu u prvom stoljeću. „On nije netko tko je otišao, netko tko je postojao neko vrijeme i potom prošao, ostavivši nam divan primjer i veliku uspomenu. Ne, Krist je živ.“^[2] Njegov se život očituje u Crkvi, osobito u Euharistiji. „Prisutnost živoga Krista u hostiji jamstvo je, izvor i vrhunac Njegove prisutnosti u svijetu.“^[3]

Spoznaja da je Isus blizu ispunja nas utjehom, čak i kad se okolnosti čine nepovoljnima. To se dogodilo emauskim učenicima; premda su vjerovali da je Isus još mrtav, osjetili su kako im srce gori dok im je putem govorio (usp. Lk 24, 32). Isusova je prisutnost nadvladala žalost koja ih je obuzimala već nekoliko dana.

„Ušao je u grob našega grijeha; sišao je u one dubine u kojima se osjećamo najizgubljenijima; provukao se kroz spletove naših strahova, ponio težinu naših bremena te nas iz mračnoga bezdana smrti vratio u život i našu žalost pretvorio u radost. […] Jer s Isusom, uskrslim Gospodinom, nijedna noć ne traje zauvijek; a i u najtamnijoj noći, u toj tami, jutarnja zvijezda i dalje sja.“^[4] Sigurni smo u spoznaji da je Krist i dalje živ te Mu u molitvi možemo povjeriti svoje strahove. Baš kao što je učinio s emauskim učenicima, i naša će srca zapaliti.

OSIM svojega života i uskrsnuća, Isus nam daje različite znakove koji nas mogu ojačati dok hodimo uz Njega. Potrebna su nam pozorna srca da prepoznamo te znakove i čujemo Njegov glas u događajima našega dana. Jedan je od tih znakova trajna radost i vedrina koju promjenjive okolnosti ne mogu pokolebati. „Ako [o tome što učiniti] duboko promisliš, zatim doneseš odluku i ona ti dade mir koji traje kroz vrijeme, to je dobar znak i pokazuje da je put bio dobar. Mir koji donosi sklad, jedinstvo, žar, gorljivost. Iz procesa [razlučivanja] izlaziš bolji nego što si u njega ušao.“^[5]

Drugi je znak djelovanje iz ljubavi, kao izraz zahvalnosti za dobro koje smo primili, a ne iz straha ili obveze. Kao što piše prelat Opusa Dei, „ispunja nas sigurnošću spoznaja da se beskonačna Božja Ljubav nalazi ne samo u ishodištu našega postojanja nego i u svakom trenutku našega života“.^[6] A to potvrđuje da djelujemo slobodno, jer „sloboda nalazi svoj pravi smisao kada se stavi u službu istine koja otkupljuje, kada se troši u traženju beskonačne Božje Ljubavi koja nas oslobađa od svakoga oblika ropstva“.^[7]

Nismo uvijek u stanju upravljati svime što nam se događa i katkad nam je teško prepoznati znakove koje nam Isus šalje. Životi Marije i svetaca pokazuju da oni koji se pouzdaju u Boga „mogu s Njim izgraditi nešto divno, nešto vječno. […] Pođimo naprijed, nastojeći odluke uvijek donositi ovako: u molitvi, osluškujući što se zbiva u našem srcu, i napredujući polako.“^[8]

^[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 104.

^[2] Isto, br. 102.

^[3] Isto.

^[4] Franjo, homilija, 16. travnja 2022.

^[5] Franjo, audijencija, 7. prosinca 2022.

^[6] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018.

^[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 27.

^[8] Franjo, audijencija, 7. prosinca 2022.