• Slijediti Boga srcem
• Staviti sve na kocku za Gospodina
• Tko pusti Krista u svoj život, ne gubi ništa

NAKON što je Isus blagoslovio djecu koju su Mu donijeli, pristupio Mu je neki ugledan čovjek (usp. Lk 18, 18). Vjerojatno je već nekoliko dana promatrao Učitelja. Vidjevši nježnost koju je Isus iskazivao maloj djeci, osjetio je potrebu otvoriti srce Gospodinu. Stoga Mu je postavio pitanje koje ga je već neko vrijeme mučilo: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« (Mt 19, 16).

Općenito govoreći, većini nas potrebna je jasnoća kada se nečega prihvaćamo. Želimo znati točne korake koje treba slijediti da bismo postigli određeni cilj. Bog zna da smo takvi. Zato je Mojsiju dao zapovijedi, kako bi Izraelci jasnije znali koja su djela ugodna Gospodinu, a koja nisu. Isus, naime, na mladićevo pitanje odgovara pozivajući se na Dekalog: »Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« Upita ga: »Koje?« A Isus reče: »Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!« (Mt 19, 17.18-19). No kada Mu mladić kaže da sve to vrši već od svoje mladosti, Gospodin odgovara: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19, 21).

Isus od toga mladića traži da učini daljnji korak u svom odnosu s Bogom. Vršenje zapovijedi, dakako, dobra je i potrebna stvar. No On ga poziva da se preda u Božje ruke i nadiđe sigurnost koju može dati „činjenje dobrih stvari“. Uostalom, u vječnom se životu ne radi o tome da vlastitim zaslugama dosegnemo neki cilj, nego o tome da slušamo Boga, da Ga izbliza slijedimo i da u tom odnosu shvatimo kako je služiti Mu i uživati u Njegovu društvu božanski dar. Samo dioništvom u Njegovu Životu uviđamo veličinu Njegove ljubavi, koja nadilazi obdržavanje nekih zakona. Svojom smrću i uskrsnućem Krist nam otvara vrata neba. I On je taj koji svojom milošću podržava naša dobra djela i potiče nas da krenemo novim putovima. Zato Isus toga mladića poziva na potpuno zajedništvo s Njime. „Nasljedovanje Krista nije izvanjsko oponašanje, jer zahvaća čovjeka u samoj dubini njegova bića. Biti Kristov sljedbenik znači suobličiti se Njemu koji je postao sluga sve do darivanja samoga sebe na križu.“^[1] Gospodin želi pomoći tom čovjeku da njegov odnos s Bogom ne ostane ograničen na ispunjavanje nekoliko pravila, nego da postane središte samoga njegova postojanja. A upravo će ga to ispuniti srećom kakvu mu ne može dati nijedna zemaljska stvarnost. „Kolika je veličina života na koji nas Bog poziva! Ne možemo živjeti osrednjim životom! … On želi da upoznamo Kristovu ljubav prema nama koja nadilazi svaku spoznaju, kako bismo bili ispunjeni do punine svim Božjim dobrima.“^[2]

KADA je čuo Isusov izazov da ostavi sve i pođe za Njim, »ode mladić žalostan jer imaše velik imetak« (Mt 19, 22). Njegovo je početno oduševljenje ustupilo mjesto gorčini. Taj se čovjek bio oduševio jer je mislio da je napokon pronašao odgovor koji će u potpunosti utažiti njegovu žeđ za srećom. No kada je Bog od njega zatražio srce, a s njime i sve što je nosio u sebi, nije znao što reći. Bio je spreman učiniti svako „dobro djelo“ da uđe u vječni život. Ali potpuno se predati, staviti sve na kocku za Gospodina, izazvalo je u njemu vrtoglavicu s kojom se nije mogao suočiti.

Mladićevo ga je bogatstvo priječilo da se odvaži izbliza slijediti Isusa. Promatrajući njegovo ponašanje, možemo naslutiti i još jedan razlog: pogrešan način poimanja svoga odnosa s Bogom. Možda je mislio da je za postizanje vječnoga života potrebno žrtvovati svoju sreću na zemlji; nije, naime, shvaćao da ono što Gospodin od njega traži nije jednostavno odricanje od imetka: bio je to poziv da svoju sreću utemelji na stalnoj i sigurnoj Božjoj prisutnosti, a ne na pijesku zemaljskih dobara. „Tvoja lađa – tvoji talenti, tvoje nade, tvoja postignuća – ne vrijedi baš ništa ako je ne prepustiš u Kristove ruke, dopuštajući Mu slobodu da se ukrca. Pazi da je ne pretvoriš u idola. Ako u svojoj lađi pokušavaš sam, bez Učitelja, ideš – nadnaravno gledano – ravno u brodolom. Samo ako dopustiš i tražiš Njegovu prisutnost i Njegovo kormilarenje, bit ćeš siguran od oluja i nedaća života. Stavi sve u Božje ruke. Neka tvoje misli, smione pustolovine koje si zamislio, tvoje uzvišene ljudske ambicije, tvoje plemenite ljubavi prođu kroz Kristovo srce.“^[3]

Isusov zahtjev bogatomu mladiću nije bio proizvoljan. Premda je mladić obdržavao zapovijedi (a i to je samo po sebi razlog za radost), osjećao se nezadovoljnim jer je svoju zemaljsku sreću povjerio bogatstvu, a svoju vječnu sreću dobrim djelima koja je činio. Zato mu se Gospodin obraća „pozivom na veću zrelost, na prijelaz s propisa, koje je obdržavao radi nagrade, na slobodnu i potpunu ljubav. Isus od njega traži da ostavi sve ono što opterećuje srce i priječi ljubav. Ono što Isus predlaže nije toliko čovjek lišen svega, koliko čovjek slobodan i bogat odnosima. Ako je srce pretrpano dobrima, Bog i bližnji postaju tek jedna od stvari među ostalima. Naše prekomjerno posjedovanje i prekomjerno htijenje guše naše srce te nas čine nesretnima i nesposobnima za ljubav.“^[4]

PONEKAD možemo imati dojam, poput bogatoga mladića, da nasljedovati Isusa znači odreći se dobrih stvari kako bismo dosegnuli vječnu sreću. Put svetosti tada se doživljava kao neprestana borba za svladavanje samih sebe dok ne stignemo u nebo. Takvo je gledanje karikatura jedne posve drukčije stvarnosti. Kršćanski život, dakako, uključuje borbu, hrvanje s vlastitim sklonostima kada nas one vode prema lošim djelima. No cilj nije jednostavno steći veću sposobnost odupiranja, nego usmjeravati svoje osjećaje tako da se možemo radovati dobru koje činimo. Kada osjetimo otpor prema kreposnu djelovanju, drukčije se borimo ako nastojimo naučiti uživati u dobru – makar to sada zahtijevalo ići protiv struje – a ne tek naviknuti se na to da sebi zadajemo muku. Tako nas rast u krjeposti vodi k tomu da svoje sposobnosti i sklonosti usredotočimo na ono što doista može zadovoljiti naše najdublje težnje, a da ono što je tek sredstvo za postizanje cilja stavimo na drugo mjesto (uvijek podređeno glavnomu).

„Ako pustimo Krista u svoj život, ne gubimo ništa, apsolutno ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim. Ne! Samo se u tom prijateljstvu širom otvaraju vrata života. Samo se u tom prijateljstvu uistinu otkrivaju velike mogućnosti ljudskoga stanja. Samo u tom prijateljstvu iskušavamo ono što je lijepo i što oslobađa … Otvorite širom vrata Kristu i naći ćete pravi život.“^[5] U svecima vidimo ljude koji su Gospodina učinili središtem svoga života i našli sreću koju svijet ne može dati. „Oni koji slijede Krista kadri su (ne vlastitom zaslugom, nego Božjom milošću) prenijeti onima oko sebe ono što ovi katkad naslućuju, ali ne uspijevaju posve dokučiti: da prava sreća, istinski duh služenja bližnjemu, može doći samo prolazeći kroz Srce našega Otkupitelja, perfectus Deus, perfectus homo.“^[6] Molimo Gospu da nam pomogne otvoriti vrata svoga srca njezinu Sinu, kako bi nas On poveo k sreći i na zemlji i na nebu.

^[1] Sveti Ivan Pavao II., Veritatis splendor, br. 21.

^[2] Sv. Josemaría, Pismo 7, br. 32.

^[3] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, br. 21.

^[4] Franjo, poruka, 29. lipnja 2021.

^[5] Benedikt XVI., homilija, 24. travnja 2005.

^[6] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, br. 93.