• Otkrivati znakove koji upućuju na Isusa
• Sloboda i razlučivanje
• Zacrtati pravi smjer svojega života

DANAS imamo mnoga pomagala za prognoziranje vremena. Isusovi suvremenici nisu imali takvu tehnologiju, ali mogli su na temelju određenih znakova naslutiti što bi se moglo dogoditi. Ta se mudrost odražavala u izrekama i pjesmama koje su za određene okolnosti predviđale vrijeme. Isus se poziva na to pučko znanje kada se obraća mnoštvu, pozivajući ga da vjeruje u Njega: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?« (Lk 12, 54-56).

Krist žali jer bi znakovi koje im je pokazao - Njegova čudesa, život i nauk - trebali biti dovoljni da Ga prepoznaju i priznaju da je On Mesija. Bio je vrlo blizak mnogim ljudima, ali oni Ga nisu prepoznali. I danas je Bog prisutan u našim životima, u ljepoti i izazovima svakodnevice, u trenutcima radosti i vremenima boli, i u tome možemo otkrivati Njegovu skrb i blizinu. I tada i sada, čuvati srce osjetljivim i otvorenim za Providnost - što sazrijeva u osobnoj molitvi - put je kojim otkrivamo kako Bog djeluje da nam pomogne. Kao što je primijetio sveti Josemaría: »Kada ovako tražimo Gospodina, cijeli naš dan postaje jedan prisan razgovor s Njim, pun pouzdanja. Toliko sam to puta rekao i napisao, ali ne smeta mi reći to ponovno, jer nam je Gospodin svojim primjerom pokazao da upravo tako trebamo činiti: moliti u svako doba, od jutra do večeri i od večeri do jutra. Kada sve ide dobro: ‘Hvala ti, Bože moj!’ Ako nam je teško: ‘Gospodine, ne napuštaj me!’«^[1]

ZAŠTO sami od sebe ne sudite što je pravo? - pita Isus svoje slušatelje. Naš sud o najvažnijim stvarima u našem životu nije tek intelektualna vježba: on zahtijeva zauzetost naše volje. Duh Sveti nas prosvjetljuje da razumijemo što se događa u nama i u svijetu oko nas. Pomaže nam jasnije razlučiti prave pobude koje pokreću naša djela.

Razlučiti istinu vlastitoga života nije uvijek lako. No samo tako možemo doći do duboke unutarnje slobode. »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Iv 8, 31-32). Ni vanjske okolnosti ni više ili manje plemenite pobude neće biti glavni pokretač naših djela: pokretačka snaga svega što činimo bit će ljubav, uvjerenje da je ta odluka najbolja za nas i za naš svijet.

Razlučivanje »zahtijeva da poznajem samoga sebe, da znam što je dobro za mene ovdje i sada. Nadasve zahtijeva sinovski odnos s Bogom. Bog je Otac i ne ostavlja nas same, uvijek nas je spreman savjetovati, ohrabriti, prihvatiti. Ali nikada ne nameće svoju volju. Zašto? Zato što želi da Ga se ljubi, a ne da Ga se boji. Osim toga, Bog želi djecu, a ne robove: slobodnu djecu. A ljubav se može živjeti samo u slobodi.«^[2] Bog ne želi da se ograničimo na izvanjsko činjenje dobra; želi da ga činimo srcem. Kao što ističe prelat Opusa Dei: »Prava sloboda duha jest ta sposobnost i trajno držanje da djelujemo iz ljubavi, osobito u nastojanju da slijedimo ono što Bog od nas traži u svakoj okolnosti.«^[3]

»KAD s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjega novčića« (Lk 12, 58-59). Ovom nas slikom Gospodin uči da, čak i ako čovjek živi u zabludi, još ima vremena za popravak. Što se prije to učini, to bolje, jer svi smo na putu prema sudu koji će doći kada završi naše zemaljsko postojanje. Kao što komentira jedan crkveni otac: »Neka se stoga požuri već sada imati udjela u prvom uskrsnuću, ako ne želi biti osuđen na vječnu kaznu druge smrti. Oni koji u sadašnjem životu, preobraženi strahom Božjim, prelaze iz lošega vladanja u dobro, prelaze iz smrti u život, a poslije će biti preobraženi iz poniznoga stanja u slavno.«^[4]

Svi imamo nešto za ispraviti. Nekih smo stvari itekako svjesni pa tražimo Gospodinovu pomoć da ih prihvatimo sa spokojem te da se borimo strpljivo i sa sinovskim pouzdanjem, ne gubeći srčanost. Druge mogu proći nezapaženije. Duh ispita savjesti pomaže nam »postići onu čistoću srca koja će nas dovesti do toga da u svemu vidimo Boga.«^[5] Tako u svojem svakodnevnom životu možemo razlikovati dobro i zlo, »ono što dolazi od Boga i ono što dolazi od naših strasti ili od đavla.«^[6]

Svakodnevni ispit savjesti jest »čitanje u knjizi našega srca onoga što se dogodilo tijekom dana.«^[7] Općenito je dovoljno nekoliko minuta na kraju dana, premda će biti prigoda kada ćemo tome posvetiti više vremena, primjerice prije ispovijedi, tijekom duhovne obnove ili kada se dogodilo nešto osobito značajno. »U svakom slučaju, uvijek je dobro zazvati Duha Svetoga, moleći Ga da nam udijeli svoje svjetlo, i završiti činom kajanja i konkretnom odlukom za sljedeći dan. Tako ćemo svoje vladanje usmjeriti pravim putem i svojim činima kajanja izbrisati mrlje koje smo možda ostavili u knjizi svojega života.«^[8] Možemo moliti Gospu da nam pomogne u svakodnevnoj borbi da njezin Sin bude središte naših života.

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 247.

^[2] Franjo, audijencija, 31. kolovoza 2022.

^[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 5.

^[4] Sv. Fulgencije Ruspenski, De remissione peccatorum, 12, 4.

^[5] Bl. Álvaro del Portillo, pastirsko pismo, 8. prosinca 1976., br. 8.

^[6] Isto.

^[7] Franjo, audijencija, 30. studenoga 2022.

^[8] Biskup Javier Echevarría, pastirsko pismo, 1. siječnja 2016.