• Voljeti najsvetiji dio nas samih. 

• Radovati se i trpjeti s Crkvom. 

• Bezuvjetna ljubav.

ISTAKNUTI pojedinci iz redova izraelske vladajuće klase često su postavljali pitanja Isusu kako bi ispitali njegovu dosljednost i cjelovitost. Jednom je prigodom, nakon što je Gospodin vješto odgovorio na zamršen slučaj vezan uz uskrsnuće, skupina farizeja odlučila postaviti izravno, otvoreno pitanje: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” Krist nije oklijevao s odgovorom: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga je njoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci” (Mt 22, 36-40). 

Isusov je odgovor slušateljima zasigurno dozvao u sjećanje one dobro poznate i bliske retke iz Ponovljenog zakona: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti budu u srcu! Ponavljaj ih svojoj djeci! Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ!” (Pnz 6, 6-7). Ipak, Gospodin dodaje i drugu zapovijed: treba ljubiti druge kao što ljubimo sami sebe. To nije posve nov poziv, jer Bog o tome govori i u Knjizi Levitskoj: „Ne osvećuj se i ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda, nego ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19, 18). Ono što možda najviše zadivljuje u tom pozivu jest postavljeno mjerilo: ljubiti onako kako ljubimo sami sebe. 

Možda bismo se osjećali sigurnije da je polazišna točka objektivnija i pouzdanija – to jest, da je riječ o ljubavi prema drugima kakvom ljubi Bog ili kakvom sveti ljudi ljube Boga. Ipak, ljubiti druge kao što ljubimo sami sebe poziv je da u njima ljubimo ono što je u nama najsvetije i najintimnije – ono što nam daje našu najdublju vrijednost: činjenicu da nas, prije svega i iznad svega, ljubi Bog. Apostoli – poput svetoga Ivana – to su prepoznali: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge... Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena” (1 Iv 4, 11-12). S drugima dijelimo ono na što smo ponosni: spoznaju da smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje. To je razlog i mjerilo naše ljubavi prema našoj braći i sestrama.

KROZ stoljeća su ljudi u Izraelu razmišljali o tome tko je „bližnji” kojega treba ljubiti. U Isusovo je vrijeme to pitanje bilo i te kako živo. Naime, sveti Luka pripovijeda kako je jedan od slušatelja upitao Krista tko je taj bližnji, na što je Gospodin odgovorio prispodobom o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 29–37). Za krštenike, bližnji koji nam je vrlo bliz nalazi se u mnoštvu djece Crkve. Ako smo pozvani ljubiti u drugima ono što toliko ljubimo u sebi, koliko bismo tek – ako je to moguće – trebali ljubiti one koji s nama dijele istu vjeru! Tajanstveno viđenje iz Knjige proroka Ezekiela zapravo je slika Crkve. „Zamislite prostranu ravnicu ispunjenu kostima. Bog tada traži od proroka da zazove Duha na njih. U tom se trenutku kosti pokreću; počinju se približavati i spajati; na njima rastu tetive, zatim meso, i tako nastaje tijelo – cjelovito i puno života (usp. Ez 37, 1–14). Eto, to je Crkva. (...) To je remek-djelo – remek-djelo Duha – koji ulijeva novi život Uskrsloga u svaku osobu i postavlja nas jedne uz druge, u službu i uzajamnu potporu, čineći nas tako jednim tijelom, izgrađenim u zajedništvu i ljubavi”[1].

Prirodno nam je doživljavati zbivanja u Crkvi – njezine radosti i njezine patnje – kao vlastita. Želimo se uzdići iznad sitnih razlika i nesporazuma. Ovdje nije riječ tek o sudbini velike ljudske organizacije, ma koliko ona bila dobronamjerna ili predana; riječ je, naprotiv, o sudbini Gospodinova otajstvenog tijela. „Želio bih – pomozite mi svojim molitvama – da se svi mi u svetoj Crkvi osjećamo udovima jednoga tijela, kako to od nas traži Apostol; ...i da punim srcem – bez ravnodušnosti – živimo radosti, nevolje i širenje naše Majke: jedne, svete, katoličke, apostolske i rimske. Želio bih da živimo svoj identitet jedni s drugima, te identitet svih nas s Kristom”[2]. A budući da volimo sve ljude, prirodno je željeti da se mnogi približe Crkvi kako bi dopustili Bogu da dopre do njih i došli do izvora života koji daruje istinsku sreću: „Svaki dan molim Gospodina da mi proširi srce kako bi nastavio preobražavati u nešto nadnaravno onu ljubav koju je usadio u moju dušu prema svim ljudima – bez obzira na rasu, narodnost, kulturno podrijetlo ili imovinsko stanje. Iskreno cijenim svakoga – katolike i nekatolike, vjernike i nevjernike (pri čemu mi ovi potonji izazivaju žalost). No Krist je utemeljio samo jednu Crkvu; On ima samo jednu Zaručnicu”[3].
 

"LUTALI su pustinjom, pustom stazom, ne nalazeći puta u grad naseljeni; gladni i žedni, duša je u njima ginula; al' u nevolji svojoj zavapiše Gospodu i on ih istrže iz tjeskobe. Povede ih putem ravnim da stignu u grad naseljeni. U nevolji svojoj zavapiše Gospodu i on ih istrže iz tjeskobe" (Psalam 107, 4-7). Možda i svatko od nas prolazi kroz slične okolnosti u kojima se – različitim intenzitetom – čini da život kopni, da se glad i žeđ pojačavaju, da ono na što bismo trebali biti najponosniji postaje zamagljeno te da najveći dio nas riskira pasti u zaborav. I mi se pridružujemo psalmistu vapeći Gospodinu, jer ne želimo izgubiti iz vida Njegovu ljubav prema nama. Jer, iako je Božja ljubav prema nama savršena, naša je spoznaja te ljubavi ponekad nesavršena i ograničena.

"Prvi korak koji Bog čini prema nama jest korak ljubavi koja prethodi i koja je bezuvjetna. Bog prvi ljubi. Bog nas ne ljubi zato što u nama postoji neki razlog koji izaziva ljubav. Bog nas ljubi jer je On sâm ljubav, a ljubav po svojoj naravi teži širenju, darivanju same sebe. Bog ne uvjetuje svoju dobrotu našim obraćenjem; štoviše, obraćenje je posljedica Božje ljubavi"[4]. Moramo u sjećanju čuvati živa Gospodinova zahvaćanja u naše živote i u svaki naš dan. Tako moli jedna od molitava iz Mise zahvalnice: "Bože, Oče svih darova, od kojega dolazi sve što jesmo i što imamo, pouči nas prepoznavati dobročinstva Tvoje neizmjerne dobrote i ljubiti Te iskrenim srcem i svom svojom snagom"[5]. Zahvaljivanje nam omogućuje otkriti da Gospodin nastavlja bdjeti nad nama čak i usred gladi i žeđi pustinje. Njegovanje tog zahvalnog sjećanja pomaže nam povratiti vlastiti život kada osjetimo da nam snaga kopni. Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne prigrliti bezuvjetnu ljubav njezina Sina, koja nas neprestano krijepi i štiti na našem zemaljskom putovanju.

"Lutali su pustinjom, pustom stazom, ne nalazeći puta u grad naseljeni; gladni i žedni, duša je u njima ginula; al' u nevolji svojoj zavapiše Gospodu i on ih istrže iz tjeskobe. Povede ih putem ravnim da stignu u grad naseljeni. U nevolji svojoj zavapiše Gospodu i on ih istrže iz tjeskobe" (Psalam 107, 4-7). Možda i svatko od nas prolazi kroz slične okolnosti u kojima se – različitim intenzitetom – čini da život kopni, da se glad i žeđ pojačavaju, da ono na što bismo trebali biti najponosniji postaje zamagljeno te da najveći dio nas riskira pasti u zaborav. I mi se pridružujemo psalmistu vapeći Gospodinu, jer ne želimo izgubiti iz vida Njegovu ljubav prema nama. Jer, iako je Božja ljubav prema nama savršena, naša je spoznaja te ljubavi ponekad nesavršena i ograničena. "Prvi korak koji Bog čini prema nama jest korak ljubavi koja prethodi i koja je bezuvjetna. Bog prvi ljubi. Bog nas ne ljubi zato što u nama postoji neki razlog koji izaziva ljubav. Bog nas ljubi jer je On sâm ljubav, a ljubav po svojoj naravi teži širenju, darivanju same sebe. Bog ne uvjetuje svoju dobrotu našim obraćenjem; štoviše, obraćenje je posljedica Božje ljubavi"[4]. Moramo u sjećanju čuvati živa Gospodinova zahvaćanja u naše živote i u svaki naš dan. Tako moli jedna od molitava iz Mise zahvalnice: "Bože, Oče svih darova, od kojega dolazi sve što jesmo i što imamo, pouči nas prepoznavati dobročinstva Tvoje neizmjerne dobrote i ljubiti Te iskrenim srcem i svom svojom snagom"[5]. Zahvaljivanje nam omogućuje otkriti da Gospodin nastavlja bdjeti nad nama čak i usred gladi i žeđi pustinje. Njegovanje tog zahvalnog sjećanja pomaže nam povratiti vlastiti život kada osjetimo da nam snaga kopni. Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne prigrliti bezuvjetnu ljubav njezina Sina, koja nas neprestano krijepi i štiti na našem zemaljskom putovanju.

[1] Franjo, Audijencija, 22. listopada 2014. 

[2] Sv. Josemaría, Kovačnica, br. 630. 

[3] Sv. Josemaría, Vjernost Crkvi, br. 4, u Ljubiti Crkvu

[4] Franjo, Audijencija, 14. lipnja 2017.

[5] Rimski misal, Misa zahvalnica, Zborna molitva.