- U Božjim rukama
- Isus dolazi da nas spasi
- Moliti za mir u Svetoj zemlji
ISUS SE upućuje u Jeruzalem, prolazeći gradovima i selima te usput propovijedajući. Nalazi se na području pod vlašću Heroda Antipe, a neki Ga farizeji upozoravaju da je u opasnosti: tetrarh Ga želi ubiti. Ne znamo jesu li ti farizeji bili dobronamjerni ili su se tom prijetnjom poslužili kako bi Isusa udaljili iz tih krajeva. U svakom slučaju, Isusov je odgovor odlučan: »Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema« (Lk 13, 33).
Isus Heroda naziva „lisicom” kako bi istaknuo njegovu lukavost i prijetvornost, ali prijetnja Ga ne zastrašuje. Gospodin jasno daje do znanja da će i dalje naučavati istinu i oslobađati ljude od tjelesnoga i moralnoga zla, ispunjavajući poslanje koje Mu je povjerio Bog Otac. Nerazumijevanje, poteškoće i opasnosti na koje nailazi ne obeshrabruju Ga. Ne postupa ni prema ljudskim računicama, odvagujući izglede za uspjeh svoje poruke. Ono što Ga pokreće jest pouzdanje u svojega Oca i potpuno suglasje s Božjim naumom ljubavi prema čovječanstvu.
I mi se u svojem životu možemo naći u teškim ili zahtjevnim situacijama u kojima postaje teže postupati onako kako Bog želi: u istini, pravednosti ili ljubavi. Ti su trenuci poziv da se dublje i autentičnije poistovjetimo s Božjom voljom; da rastemo u pouzdanju u Gospodina, imajući na umu da je Božji naum veći od zapreka i opasnosti na koje nailazimo. Možemo s vjerom ići naprijed, znajući da ispunjenje našega poslanja ne ovisi samo o ljudskim čimbenicima, nego je ponajprije u Božjim rukama. Sveti Josemaría piše: „Bez Gospodina nećeš učiniti niti jedan siguran korak. – Sigurnost u potrebitost Njegove pomoći povezat će te još više s Njim, s čvrstim i s ustrajnim pouzdanjem praćenim radošću i mirom, pa ako put i postane težak i strm.”[1]
»JERUZALEME, JERUZALEME, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!« (Lk 13, 34). Isusova tužaljka nad Jeruzalemom snažno izražava Njegovu duboku ljubav i želju da zaštiti svoj narod. Spominjanje proroka podsjeća nas da je Bog kroz cijelu povijest spasenja uvijek iznova tražio svoj narod, neumorno nudeći oprost kad bi se Izrael udaljio. S istom očinskom i majčinskom nježnošću Gospodin želi da Mu se približimo, da neprestano živimo pod Njegovom zaštitom, da dopustimo da nas iznova pronađe kad zalutamo.
U tim riječima osjećamo Isusovu bol zbog toga što Jeruzalem odbija prihvatiti Njegovu ljubav i zaštitu. Gospodin se ne želi nametati; On posve poštuje ljudsku slobodu. Prihvaća odbijanje, premda Ga bole posljedice udaljavanja od Boga: »Evo, napuštena vam kuća« (Lk 13, 35), upozorava ih. Odsutnost Boga u ljudskom srcu rađa prazninu, tamu i hladnoću, iako katkad uspijevamo prolaziti kroz život usredotočeni na interese i razonode kojima izbjegavamo ono bitno.
Isus se približava Svetomu gradu kao kralj mira, kao posrednik koji želi pomiriti svoj narod s Ocem. Ne dolazi suditi, nego spasiti. Sveti Josemaría piše: „Došao je da nas spasi, da nam oprosti, da nas opravda, da nam donese mir i radost. Shvatimo li samo na kako divan način Bog postupa sa svojom djecom, naša se srca moraju promijeniti. Vidjet ćemo kako se pred nama otvara posve nova panorama, puna reljefnosti, dubine i svjetla.”[2]
MI KRŠĆANI imamo posebnu vezu s Jeruzalemom, Svetim gradom. Osjećamo se duhovnim hodočasnicima u zemlji u kojoj se zbilo naše pomirenje s Bogom i koja je „bila povijesno mjesto Božje biblijske objave, mjesto gdje se – više nego igdje drugdje – uspostavio dijalog između Boga i čovječanstva, poput susretišta neba i zemlje”[3]. Jeruzalem je bio svjedokom mnogih Isusovih čudesa i pouka. Ondje je nastala prva kršćanska zajednica, premda vanjske okolnosti nisu uvijek bile povoljne. „Očima vjere Jeruzalem se uzdiže između beskonačne Božje transcendencije i stvarnosti stvorenoga kao simbol susreta, jedinstva i mira za cijelo čovječanstvo. Sveti grad stoga nosi u sebi duboki poziv na mir, upućen cijelomu čovječanstvu, a osobito štovateljima jedinoga, velikoga i milosrdnoga Boga, Oca svih naroda. Nažalost, međutim, moramo priznati da je Jeruzalem izvor trajnoga suparništva, nasilja i isključivih zahtjeva.”[4]
Promatramo li Isusa koji, približavajući se Jeruzalemu, tuguje nad tvrdoćom ljudskoga srca, to nas može potaknuti da dijelimo Njegovo suosjećanje te Njegovu žeđ za mirom i pravdom za sve ljude. Kao što nas pape posljednjih desetljeća potiču, danas možemo osobito moliti za pomirenje u Svetoj zemlji. Papa je katolicima koji ondje žive napisao: „Za vas i s vama upućujem ovu molitvu: ‚Gospodine, Ti si naš mir (usp. Ef 2, 14-22). Ti koji si mirotvorce proglasio blaženima (usp. Mt 5, 9), oslobodi ljudska srca od mržnje, nasilja i duha osvete. Gledamo na Tvoj primjer i slijedimo Tebe, koji si milosrdan, krotak i ponizan srcem (usp. Mt 11, 29). Neka nitko našim srcima ne otme nadu da ćemo s Tobom iznova ustati. Neka se nikada ne umorimo u obrani dostojanstva svakoga muškarca, žene i djeteta, bez razlike vjere, etničke pripadnosti ili narodnosti, počevši od najranjivijih među nama: žena, starijih, djece i siromaha.’ Draga braćo i sestre, dopustite mi da vam još jednom kažem da niste sami; nikada vas nećemo ostaviti same, nego ćemo vam iskazivati svoju solidarnost molitvom i djelatnom ljubavlju.”[5] Svoju molitvu možemo završiti moleći Djevicu Mariju da udijeli dar mira Svetoj zemlji i cijelomu svijetu: „Sveta Marija je – tako je zove Crkva – Kraljica mira. Stoga kada ti se duša, obiteljska i profesionalna okolina, suživot u društvu ili među narodima uznemire, ne prestani je dozivati: “Regina pacis, ora pro nobis!” – Kraljice mira, moli za nas!”[6]
[1] Sveti Josemaría, Brazda, br. 770.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 165.
[3] Sveti Ivan Pavao II., Redemptionis Anno, 20. travnja 1984.
[4] Isto.
[5] Franjo, Pismo katolicima Svete zemlje, Veliki tjedan 2024.
[6] Sveti Josemaría, Brazda, br. 874.