• Oganj koji mijenja naše živote
• Ljubav Duha Svetoga
• Biti svjetlo nade

NA PUTU prema Jeruzalemu Isus svojim učenicima otkriva neke od najdubljih želja svojega srca: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!« (Lk 12, 49-50). Oganj je u ovom kontekstu plamen božanske ljubavi, koja želi doprijeti do svih duša kako bi ih očistila i zapalila. Krst o kojem Isus govori odnosi se na križ, na kojem će očitovati svoju žarku ljubav prema nama.

Te su se Gospodinove riječi urezale u dušu svetoga Josemaríje još u mladosti, prije nego što mu je Bog pokazao Opus Dei: »Prije nego što sam znao što Gospodin želi od mene — a znao sam da nešto želi — često sam iz dubine srca pjevao: ‘Ignem veni mittere in terram, et quid volo nisi ut accendatur?’ (Lk 12, 49). I odgovarao bih, također pjevajući: ‘Ecce ego quia vocasti me!’ (1 Sam 3, 5 sl). Moj je brat tada bio vrlo malen [...] ali naučio je izgovarati te riječi ne znajući što znače i s vremena na vrijeme došao bi i pjevao ih… Prilično loše, moram dodati! Morao sam mu govoriti: ‘Odlazi, odlazi!’ Ali bio sam sretan čuti te riječi s njegovih usana, jer su mi bile poticaj. Neka budu poticaj i vama. Neka se vaš oganj nikada ne ugasi. Znajte da ste pozvani biti nositelji božanskog ognja, božanskog svjetla, topline neba, Božje ljubavi, u svakom području društva.«^[1]

Isus je došao na svijet donijeti radosnu vijest spasenja. Tim nam riječima »govori da je Evanđelje poput ognja, jer je to poruka koja, kada provali u povijest, spaljuje stare ravnoteže življenja, izaziva nas da iziđemo iz svojega individualizma, izaziva nas da nadvladamo sebičnost, izaziva nas da prijeđemo iz ropstva grijeha i smrti u novi život Uskrsloga, uskrsloga Isusa.«^[2] Isusove riječi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim; one u svakoj osobi raspaljuju nemirnu želju da krene na put, osluškujući Božji poziv i potrebe drugih. Zato je Evanđelje poput ognja: »dok nas grije Božjom ljubavlju, želi spaliti našu sebičnost, rasvijetliti tamne strane života [...] uništiti lažne idole koji nas zarobljuju.«^[3]

SIMBOLI ognja i krsta upućuju i na dan Pedesetnice. Oganj koji gori u Kristovu srcu oganj je Duha Svetoga. On je taj koji nam donosi božansku milost. Oganj je slika ljubavi: »ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, 5). Poslušno slijedeći to božansko djelovanje, možemo težiti svetosti duboko ukorijenjenoj u stvarnim, konkretnim okolnostima našega života. To je svetost »koja preuzima, uzdiže i dovodi do savršenstva osobnost svakoga čovjeka, a da je ne razara.«^[4]

»Navikli smo misliti da ljubav u biti dolazi od naših postignuća, naše vjernosti i naše predanosti. No Duh nas podsjeća da je bez ljubavi kao temelja sve ostalo uzalud. I ta ljubav ne dolazi toliko od naših sposobnosti, nego je Njegov dar. On nas uči ljubiti, a mi taj dar moramo moliti.«^[5] Dopustimo li da nas vodi Tješitelj, On će očistiti naša srca kako bismo mogli iskusiti radost slobode, jer »gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17). »Duh Sveti omogućuje nam da Božji naum izvršavamo slobodno, gorljivo i vjerno, a ne samo da obdržavamo zakon.«^[6]

U tom je smislu sveti Pavao napisao Rimljanima: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja« (Rim 8, 14-16). Bog želi da naš odnos s Njim ne bude odnos sluge i gospodara, nego djeteta i njegova Oca. Sva djela našega dana mogu biti geste ljubavi, pa i ona koja traže više žrtve. Kao što ističe prelat Opusa Dei: »ono što nam je teško, što nam nije po volji, možemo izvršavati radosno — a ne nevoljko — ako to činimo iz ljubavi i s ljubavlju, pa stoga slobodno.«^[7] Duh Sveti može nam pomoći da naša djela postanu očitovanje ljubavi koja vodi naše živote.

OGANJ Božje ljubavi zapaljen je u našim dušama na krštenju, kada je Duh Sveti počeo prebivati u nama. No oganj može gorjeti snažno, splasnuti u žeravicu pod pepelom ili se posve ugasiti. Kršćani su pozvani održavati u svojim srcima živim plamen vjere i ljubavi. Jedan od načina za to jest dijeliti ga s drugima, dajući svakoga dana svjetlo i toplinu onima oko nas svojim svjedočanstvom, razumijevanjem i prijateljstvom.

»Život je poput plovidbe morem povijesti, često mračne i olujne, plovidbe u kojoj motrimo zvijezde koje nam pokazuju put. Prave zvijezde našega života jesu ljudi koji su živjeli dobrim životom. Oni su svjetla nade. Isus Krist je, dakako, pravo svjetlo, sunce koje je izišlo nad svim tminama povijesti. No da bismo do Njega došli, potrebna su nam i bliska svjetla — ljudi koji svijetle Njegovim svjetlom i tako nas vode na našem putu.«^[8]

Prisjetimo se ljudi koji su tijekom našega života s nama dijelili Gospodinovo svjetlo. Svojom dubokom radošću i iskrenom ljubavlju prema nama raspalili su u našim dušama želju za bliskijim odnosom s Bogom. Osim što prema njima osjećamo zahvalnost, to nas sjećanje može potaknuti da to svjetlo dajemo ljudima oko sebe. Kao djeca Božja, mi smo »nositelji jedincatog plamena koji može osvijetliti zemaljske puteve duša, jedinstvenog sjaja, u kojem nikada neće zavladati mrak, ni sjena ni polutama. - Bog se nama služi kao bakljom, da bi ovo svijetlo svijetlilo...O nama ovisi da mnogi ne ostanu u tami, već da hode putevima koji vode do života vječnoga.«^[9] Možemo moliti Gospu da nam pomogne imati istu gorljivost kao njezin Sin u širenju ognja Njegove ljubavi po zemlji.

^[1] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 12. veljače 1975.

^[2] Franjo, Angelus, 14. kolovoza 2022.

^[3] Isto.

^[4] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 10. travnja 1991.

^[5] Franjo, homilija, 5. lipnja 2022.

^[6] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 10. travnja 1991.

^[7] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018.

^[8] Benedikt XVI., Spe salvi, br. 49.

^[9] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 1.