• Poniznost, put koji nas vodi k Bogu
• Ispit savjesti: prepoznavanje Božjega glasa
• Hrabrost za ispitivanje vlastitoga srca

LUKINO i Matejevo evanđelje donose poznati govor „jao vama“ u kojem Isus prekorava pismoznance i farizeje zbog nedosljednosti njihova života. Učitelj ih oštro optužuje jer su više marili za vanjski dojam nego za život u skladu s istinom. »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete. Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. […] Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući« (Lk 11, 46-47.52).

Umjesto da im smekšaju srca, riječi koje čuju s usana Isusa Krista navode ih da stanu »žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja […] vrebajući na nj« (Lk 11, 53). Gospodin im je, doista, govorio strogo. No da su s malo hrabrosti i iskrenosti pogledali u sebe, uvidjeli bi da su Isusove optužbe bile pravedne. Poniznost nam omogućuje prihvatiti ukor i krenuti putem obraćenja koji Gospodin od nas traži. „Poniznost je jedini put koji nas vodi k Bogu. Istodobno, upravo zato što nas vodi k Njemu, poniznost nas vodi i k onome što je u životu bitno, k njegovu najistinitijem smislu, k najpouzdanijem razlogu zbog kojega je život vrijedan življenja. Jedino nas poniznost otvara iskustvu istine, istinske radosti, spoznaje onoga što je važno. Bez poniznosti smo ‘odsječeni’, odsječeni od razumijevanja Boga i od razumijevanja samih sebe.“^[1]

Drugi nam odlomci evanđelja pokazuju kako su Isusa ganuli jednostavnost djece koja Mu prilaze i još nisu naučila lagati, ranjivost gubavaca koji mole ozdravljenje ne brinući se što će drugi reći i poštenje ljudi koji postavljaju pitanja iz iskrene želje da upoznaju istinu. On cijeni autentičnost i iskrenost. Zato drugom prigodom propovijeda: »Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je« (Mt 5, 37).

ŽELJA za samoopravdanjem, koju u ovom događaju vidimo kod farizeja i pismoznanaca, stara je koliko i samo čovječanstvo. Kad Bog upita Adama o smokvinu lišću koje je stavio na sebe i je li jeo sa stabla, prvi se čovjek izgovara: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo« (Post 3, 12). Okrivljuje Evu kako bi umirio vlastitu savjest.

Don Javier Echevarría pripovijeda da se sveti Josemaría „uvijek borio protiv svake vrste izgovora koji bi priječio ispunjavanje dužnosti, čak i ako se nije radilo o teškim uvredama nanesenima Gospodinu. […] Ljubav se vidi u tim pojedinostima. Zato je odlučno odbacivao pet vrsta razmišljanja, koja se nije ustručavao nazvati vragovima: ‘Stvar je u tome što…’, ‘Mislio sam…’, ‘Pretpostavio sam…’, ‘sutra’ i ‘poslije’.“^[2] Želja za pozornim, budnim srcem vodi nas tomu da u tim malim borbama čujemo Božji glas.

Ispit savjesti sredstvo je koje nam pomaže bolje se upoznati i svakoga dana prepoznati Božji poziv. Ako katkad uvidimo da nismo odgovorili kako treba, možemo moliti Gospodina za milost da sutradan počnemo iznova. Kao što je govorio sveti Josemaría: „Naš život, kršćanski život, mora biti jako običan: truditi se svakim danom dobro obavljati uvijek iste stvari koje su sastavni dio našeg života; ostvarivati u svijetu naše božansko poslanje izvršavajući u svakom trenutku svoje male obveze. - Ili, još bolje, uložiti napor da to izvršimo. Ponekad nećemo uspjeti i navečer ćemo, ispitujući se, morati reći Gospodinu: ne prinosim ti kreposti; danas ti mogu prinijeti samo manjkavosti, ali ću, uz tvoju milost, pobijediti.“^[3]

KRISTOV poziv i način na koji Ga slijedimo zahtijevaju da duboko preispitamo svoju ljubav prema Bogu. Sa svojim se slabostima trebamo suočiti bez straha, u iskrenom ispitu savjesti koji nam omogućuje prepoznati njihove korijene. Blaženi Álvaro u jednom nam je od svojih ranih pastirskih pisama savjetovao da „savjesno ispitujemo savjest“.^[4] Drugim riječima, hrabrio nas je da imamo odvažnosti pogledati duboko u svoje srce kako bismo pronašli korijene svojih slabosti.

Nastojanje oko rasta u poznavanju samih sebe može nam pomoći rasti u slobodi, dok otkrivamo Božju neprestanu prisutnost i djelovanje u svojem životu, koji nas potiču na autentičan život. S druge strane, „zaborav Božje prisutnosti u našem životu ide ruku pod ruku s nepoznavanjem nas samih – ne poznajemo Boga i ne poznajemo sebe – s nepoznavanjem crta naše osobnosti i naših najdubljih želja“.^[5] U ispitu savjesti možemo ponovno raspiriti ideale kojima se želimo nadahnjivati i moliti Boga za milost koja će nam pomoći živjeti u skladu s našim zvanjem. Tako možemo izbliza pratiti Gospodina, a da nas ne zarobe stvari koje nas od Njega udaljuju. Kad je Isus pozvao prve apostole, oni „“statim” – odmah, “relictis omnibus” – ostavivši što su imali - sve! - pođoše za njim… Događa se ponekad da mi – koji želimo biti kao oni – ne ostavljamo baš sve, i u srcu ostaje neka navezanost, neka pogreška u našem životu, koju ne želimo prerezati kako bi je predali Gospodinu. Hoćeš li do kraja ispitati svoje srce? – Tamo ne smije ostati ništa što ne bi bilo Njegovo; inače, ne ljubimo ga kako treba, ni ti ni ja.“^[6]

Gospa je znala usmjeriti svoje osjećaje prema poslanju koje joj je anđeo navijestio: biti Majka Božja. Od toga se dana cijeli njezin život, i u najmanjim pojedinostima, vrtio oko toga zvanja. Ona nam može pomoći da cijeli naš dan postane izraz naše ljubavi prema njezinu Sinu, ljubavi koja se proteže i na ljude oko nas.

^[1] Franjo, audijencija, 22. prosinca 2021.

^[2] Javier Echevarría, Memoria del beato Josemaría.

^[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 616.

^[4] Bl. Álvaro del Portillo, pismo, 8. prosinca 1976., br. 8.

^[5] Franjo, audijencija, 5. listopada 2022.

^[6] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 356.