- Prijatelji uzetoga čovjeka

- Pravo prijateljstvo dobro je samo po sebi

- Pripremanje tla za prijateljstvo

»Sadašnje stanje evangelizacije čini nužnijim no ikada davati prednost osobnom susretu. Taj je relacijski vid u srcu načina apostolata koji je sveti Josemaría pronašao u evanđeoskom pripovijedanju«, napisao je prelat Opus Dei.[1] Sveti nam Matej u današnjem evanđelju nudi pripovijest o istinskom prijateljstvu. Skupina prijatelja jednoga uzetog čovjeka, ponukana naklonošću prema njemu i svojom velikom vjerom, ustraje u nakani da ga odnese Isusu da bude izliječen. Učitelj je dirnut tom gestom. Stoga Isus neće samo izliječiti njegovo tijelo, nego »vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu: ‚Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!‘« (Mt 9, 2).

Sveti nam Marko također kazuje da je oko Isusa bilo toliko ljudi da Mu se isprva nisu mogli približiti. No to nije odvratilo prijatelje uzetoga čovjeka. S odlučnošću i smjelošću odlučili su se popeti na krov kuće i spustiti nosiljku uzetoga kroz otvor koji su napravili u crjepovima, ravno pred Isusa. Možemo zamisliti iznenađenje mnoštva. Zacijelo su zadivljeno gledali kako se uklanjaju crjepovi i kako se nosiljka polako spušta. Možda nisu svi blagonaklono gledali na te napore, osobito vlasnik kuće i oni koji su dugo čekali da se približe našemu Gospodinu. No prijateljstvo se pokazalo jačim od zapreka. Prijatelji su djelovali sa slobodom ljubavi koja je proizlazila iz istinske brige za dobro njihova prijatelja, premda ne na način koji su ljudi očekivali.

I uzeti čovjek pokazuje veliku sposobnost za prijateljstvo dopuštajući da mu se pomogne i predajući se u ruke svojih prijatelja. Morao je imati veliko povjerenje u njih da dopusti da njime tako rukuju. Isus je zadivljen snagom njihova prijateljstva i smjelošću njihove vjere. Stoga, za razliku od drugih prilika kad Isus traži vjeru od osobe koja želi biti izliječena, ovdje stavlja naglasak na vjeru prijatelja bolesnoga čovjeka. To nam ozdravljenje pokazuje kako je pravo prijateljstvo izvor božanskih blagoslova: »Prijateljstvo je jedan od najplemenitijih i najuzvišenijih ljudskih osjećaja, koji božanska milost pročišćuje i preobražava.«[2]

MILOST može uvelike obogatiti prijateljstvo otvarajući odnos među prijateljima bogatstvima vjere, nade i ljubavi. Sve tri ove krjeposti vidimo u prizoru koji danas razmatramo. »Kristovo je djelovanje izravan odgovor na vjeru tih ljudi, na nadu koju su položili u Njega, na ljubav koju iskazuju jedni drugima.«[3] No Krist »ne liječi jednostavno uzetost. Isus liječi sve, oprašta grijehe, obnavlja život uzetoga čovjeka i njegovih prijatelja. On donosi novo rođenje... Lako možemo zamisliti kako bi ojačali ovo prijateljstvo, i vjera svih nazočnih u toj kući, zahvaljujući tom ozdraviteljskom susretu s Isusom!«[4]

»Da bi se ovaj naš svijet usmjerio u kršćanskom pravcu (koji je jedini vrijedan truda), moramo gajiti vjerno prijateljstvo sa svim ljudima, utemeljeno na prethodnom vjernom prijateljstvu s Bogom«,[5] ustrajao je sveti Josemaría. Duboko prijateljstvo s Kristom očitovat će se naravno, a da to i ne primijetimo, kroz našu radost i našu revnost da služimo drugima izraženu u tisuću malih gesta. »Taj je način prenošenja Evanđelja osobito djelotvoran, i zato što odražava jednu važnu antropološku stvarnost: međuosobni dijalog u kojem nastojimo drugima prenijeti dobro koje smo primili. Taj apostolski dijalog naravno nastaje kad je prisutno iskreno prijateljstvo. Nije riječ o iskorištavanju prijateljstva, nego o pomaganju našim prijateljima da imaju udjela u velikom dobru naše vjere i prijateljstva s Kristom.«[6]

No može se dogoditi i suprotno te, kad se nešto tako vrijedno kao što je prijateljstvo sa sinom ili kćeri Božjom svede na sredstvo za postizanje osobnoga cilja, ma koliko on bio uzvišen, to uvijek ostavlja gorak okus. Isus se divio pravom prijateljstvu jer ga je i sam iskusio i nastavlja ga doživljavati. Stoga je važno obilježje istinskoga prijateljstva nesebičnost. Pravi smo prijatelj nekomu ne zato što od njega možemo postići nešto što želimo, nego jednostavno zato što ga ljubimo. Svaki je prijatelj sretan zbog postojanja druge osobe i želi samo njezino dobro.

PRIJATELJSTVO je uvijek dar. Nije nešto što se može isprogramirati ili izračunati, ali se može njegovati. »Ako čovjek plemenito izrazi svoje osjećaje i ako je vjeran, ako se zna žrtvovati za druge, na koncu se dogodi ono što je napisao sveti Ivan od Križa: gdje nema ljubavi, stavi ljubav i izvući ćeš ljubav. Mogli bismo također reći: gdje nema prijateljstva, stavi plemenite osjećaje prijateljstva i izvući ćeš prijateljstvo.«[7] Možemo rasti i u svome nastojanju da budemo ljubazniji i pouzdaniji ljudi; tako možemo »pripremiti tlo« za stvaranje istinskoga odnosa s našim prijateljima. »Rasti u srdačnosti, vedrini, strpljivosti, optimizmu, profinjenosti i u svim krjepostima koje suživot s drugima čine ugodnim važno je da bi se ljudi osjećali prihvaćenima i bili sretni: Umilna riječ umnožava prijatelje, i jezik uljudan izaziva prijazne odgovore (Sir 6, 5). Borba da poboljšamo vlastiti značaj nužan je uvjet za olakšavanje odnosa prijateljstva.«[8]

Filozof Aristotel rekao je da čovjek ne može biti sretan bez prijatelja, a sveti je Toma primijetio da bez prijatelja nikada ne možemo postići potpunu sreću. Prijatelj je jedno od najvećih blaga koja možemo imati, no to je blago koje zahtijeva veliku brigu. Možemo razmotriti kako su oni koji su pratili uzetoga čovjeka u evanđeoskoj pripovijesti morali brinuti o svome prijateljstvu. Možda nije uvijek bilo lako i ugodno, ali se na koncu isplatilo jer ih je dovelo blizu Kristu. Za istinsko prijateljstvo nije dovoljno tek podijeliti pokoji zajednički trenutak s drugom osobom. Trebamo ući u svijet svojega prijatelja i sudjelovati u njegovim brigama i radostima. Ono što muči našega prijatelja ili ga čini sretnim važno je za nas, jer je i naše. Možemo zamoliti našu Gospu da nam pomogne imati srce koje, poput njezina, postaje jedno sa srcima naših prijatelja.

[1] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 14. veljače 2017., br. 9.

[2] Benedikt XVI., audijencija, 15. rujna 2010.

[3] Franjo, audijencija, 5. kolovoza 2020.

[4] Isto.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 943.

[6] Mons. Fernando Ocáriz, Ljubav na djelu: Ljubiti Boga i bližnjega, Dvostruka zapovijed, „Ljubav prema drugima i apostolat”.

[7] Bl. Álvaro del Portillo, susret, 11. rujna 1979.

[8] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 1. studenoga 2019., br. 9.