• Služiti Bogu dvaput
• Biti svjedoci Gospodinove ljubavi
• Srce bez zapreka

FARIZEJI SU osobito zadovoljni. Isus je bio ušutkao saduceje, koji su im u velikoj mjeri postali suparnici. No sada je na njih red da iskušaju Učitelja iz Nazareta i uhvate Ga u kakvoj tvrdnji koja bi dovela u pitanje Njegov autoritet. Zato Ga jedan od farizeja, znajući da među stotinama propisa nije jednostavno razabrati glavni smisao Božjega zakona, pita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« (Mt 22, 36). Iza naizgled ljubazna tona skrivala se zamka u koju je htio uhvatiti Gospodina.

Isus svoj odgovor započinje na uobičajen način. Glavna je zapovijed, kaže mu, ljubav prema Bogu. U toj tvrdnji nije moglo biti ničega novog, ničega neobičnog za pobožna Židova. Odmah zatim, međutim, posve prirodno izgovara tvrdnju koja mnogo više iznenađuje: »Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga« (Mt 22, 39). Naglasak rečenice pada na tu malu riječ, koja je u Isusovim ustima ipak puna značenja: „slična”.

U prvi je mah farizej vjerojatno pomislio da je ta tvrdnja pomalo pretjerana. Kako bi ljubav prema drugim ljudima mogla biti po važnosti slična ljubavi prema Bogu? Ipak, u toj se istini krije duboka promjena paradigme: Bog je postao čovjekom te nas je svojim utjelovljenjem, svojom žrtvom na križu i svojim uskrsnućem uzdigao na dostojanstvo svoje djece. Zato, ako doista želimo ljubiti Boga, morat ćemo se potruditi i naučiti ljubiti svako od Njegove djece. Stoga vrijedi: „Sve dok bude ijednog brata ili sestre kojima zatvaramo srce bit ćemo daleko od toga da budemo učenici onako kako Isus od nas traži.”^[1] S druge pak strane, znamo da su ljubav prema Kristu i ljubav prema drugima tako sjedinjene da „u bilo kojem činu bratstva, um i srce često ne mogu razlikovati radi li se o služenju Bogu ili služenju braći i sestrama; jer u potonjem slučaju ono što zapravo činimo jest da Bogu služimo dvaput”^[2].

KAD NASTOJIMO živjeti kao Kristovi učenici, povezanost ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugima prirodno se očituje u našem ponašanju. Upravo na tome ustraje sveti Pavao u drugom čitanju današnje mise: »Takvi smo, kao što znate, poradi vas među vama bili« (1 Sol 1, 5). Želja da pružimo dobar primjer nikada ne smije biti izraz nastojanja da se razlikujemo od drugih, možda tražeći divljenje ili odobravanje. Naprotiv, autentično svjedočanstvo mora ujedno biti živa ljubav, djelatno zanimanje za sve koji nas okružuju: tako će naše ponašanje biti istinsko očitovanje Božje ljubavi prema svakoj osobi. Prelat Opusa Dei piše: „Dobro življeno bratstvo je neposredni apostolat. Toliko ljudi će vidjeti ljubav koju imamo jedni za druge i moći će uskliknuti, kao što su to rekli za prve kršćane: ‚Vidite kako se ljube‘. Bit će privučeni tom kršćanskom ljubavlju.”^[3]

Sveti Josemaría, tumačeći što podrazumijeva kršćansko svjedočanstvo, pojašnjavao je: „Kad ti govorim o ‚dobrom primjeru‘, želim ti ukazati također na to kako moraš razumijeti i opravdati, kako moraš ispuniti svijet mirom i ljubavlju.”^[4] Ne bi imalo smisla da drugi o nama lijepo govore, a da nas pritom drže na odstojanju, kao da smo hladni i nedostižni uzori. Upravo zato što se po našoj ljubavi uprisutnjuje Božja blizina, naše se glavno svjedočanstvo sastoji u tome da svijetu darujemo onaj mir i onu ljubav koje smo primili od Gospodina.

Jednom se prigodom utemeljitelj Opusa Dei zapitao: Kako ćemo učiniti da ljudi upoznaju Isusa? I odgovorio je: „Primjerom: da budemo Njegovi svjedoci, svojim dragovoljnim služenjem Isusu Kristu u svim svojim djelatnostima, jer je On Gospodar svih stvarnosti našega života, jer je On jedini i posljednji razlog našega postojanja. Zatim, kad budemo dali to svjedočanstvo primjera, bit ćemo sposobni poučavati riječju, naukom.”^[5]

SLUŠAJUĆI PRVO čitanje današnje mise, uzeto iz Knjige Izlaska, uviđamo da ljubiti druge može biti zahtjevno. Sveti pisac potanko nabraja osobito ranjive osobe koje u društvu mogu trpjeti nepravedno postupanje ili živjeti složenijim životom: »Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta!« (Izl 22, 20-21). U biti, to je Gospodinov poziv da se u svakom trenutku zapitamo za najpotrebitije u svojoj okolini, a ne samo za one s kojima se možda bolje slažemo. Naravno, to ne znači da zanemarujemo odnose s onima s kojima nam je lakše sklopiti prijateljstvo; štoviše, ljubav koju gajimo prema njima bit će poticaj da dopremo i do svih koji nas okružuju, tako da u našem srcu ne bude razlika. Tako je živio Isus: svi koji su Mu se približavali mogli su se osjećati ljubljenima na poseban, jedinstven način, premda je Gospodin s njima bio tek kratko vrijeme.

Ta ljubav prema bližnjemu „sastoji se od blizine, slušanja, dijeljenja s drugima, brige za drugoga. Koliko samo puta propuštamo saslušati drugoga jer je dosadan ili zato što mi oduzima vrijeme, koliko puta propustim pomoći mu, biti uz njega u njegovim jadima, kušnjama…”^[6] Upravo kad nam je osobito teško ljubiti određenu osobu, možda zato što prema njoj ne osjećamo spontanu bliskost, možemo potražiti utočište u Bogu i reći s psalmistom: »Ljubim te, Jahve, kreposti moja!« (Ps 18, 2). Sigurnost koju pruža Krist daje nam bezuvjetnu ljubav, a ona nam pak omogućuje da se odvažimo tu ljubav bez zapreka prenositi drugima. Kako podsjeća prelat Opusa Dei: „Naša ljubav prema Bogu – nadnaravna ljubav – odgovor je na tu božansku ljubav prema svakom pojedinom od nas, koju nam sam Gospodin nudi kao model i cilj naše ljubavi prema drugima.”^[7] Možemo moliti Djevicu Mariju za milost da otkrijemo da smo stvoreni da ljubimo, jer smo besplatno primili beskrajnu Gospodinovu ljubav.

^[1] Franjo, Angelus, 25. listopada 2020.

^[2] Sveti Josemaría, Upute, svibanj 1935. – rujan 1950., br. 75.

^[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 16.

^[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 560.

^[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 182.

^[6] Franjo, Angelus, 25. listopada 2020.

^[7] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 1.