• Pitanje bez pravog odgovora

• Što pripada caru

• Što pripada Bogu

GLAVARI IZRAELSKOGA naroda već nekoliko dana pokušavaju Isusa uhvatiti u pogrešci ili u proturječju. Postavljaju Mu pitanje koje smatraju radikalnim, uvjereni da Ga ono prisiljava da se opredijeli: »je li dopušteno dati porez caru ili nije?« (Mt 22, 17). Valja se sjetiti da židovskom narodu nije bilo lako živjeti u Rimskom Carstvu, i to ne samo iz političkih nego i iz vjerskih razloga: štovanje koje se iskazivalo caru bilo je uvreda Bogu Izraelovu. Pitanje koje postavljaju Isusu naizgled nema pravog odgovora. Kaže li da je dopušteno, Njegov bi Ga narod smatrao izdajnikom; kaže li da nije, mogli bi Ga optužiti za pobunu protiv rimskih vlasti.

Svojim se odgovorom Isus postavlja iznad prijepora: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« (Mt 22, 21). Najprije ih podsjeća na odgovornosti svakoga građanina prema državi: slika na novcu careva je, i porez treba platiti. No odmah zatim podsjeća ih i na odgovornost čovjeka pred Bogom, čija je slika utisnuta u naše srce i našu dušu. Dvojba koju bi glavari Izraela htjeli da razriješi počiva na pogrešnoj pretpostavci.

Sveti Josemaría često nas je podsjećao da „nema sukoba, nema suprotnosti između služenja Bogu i služenja ljudima; između vršenja naših građanskih prava i dužnosti i onih vjerskih; između zauzetosti za izgradnju i poboljšanje zemaljskoga grada i uvjerenja da ovim svijetom prolazimo na putu prema nebeskoj domovini.”[1] Upravo je suprotno: kad ih živimo uređeno, ta se dva područja našega života međusobno hrane i jačaju. Slavljenje Boga potiče nas da se brinemo za svijet koji je On stvorio i dao nam u baštinu, a raditi rame uz rame s drugima na izgradnji pravednijega svijeta način je da sudjelujemo u Božjem djelu.

»Podajte dakle caru carevo« (Mt 22, 21). Sveti Josemaría rado je govorio da mi kršćani radimo u ovom svijetu s nogama na zemlji, a glavom u nebu. Svojoj je djeci govorio: „Ne sumnjajte: za vas, muškarce i žene u svijetu, svaki bijeg od poštene stvarnosti svakodnevnog života protivi se volji Božjoj.”[2] Svoj put k svetosti nalazimo u dužnostima i obvezama prema društvu. Pozvani smo svojim radom učiniti svijet boljim mjestom i Kristovo svjetlo unijeti u sva zemaljska okružja i zanimanja.

»Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji« (1 Kor 3, 22-23), kaže sveti Pavao. Prelat Opusa Dei napisao je: „Pred tom stvarnošću – sve je vaše – radujemo se radostima drugih, uživamo sve dobre stvari oko sebe i osjećamo izazov današnjega vremena.”[3] Mnogi ljudi oko nas trpe i oskudijevaju zbog rata i siromaštva u različitim dijelovima svijeta. Riječi svetoga Pavla poziv su da izazove svijeta učinimo svojima, počevši od onih koji su nam najbliži: obiteljskih poteškoća, sukoba na poslu, zamora koji donosi hrabrenje drugih u projektu koji sporo napreduje ili drugih bolnih situacija s kojima se moramo suočiti.

Svi možemo pomoći u rješavanju problema našega vremena. Po općinstvu svetih možemo biti sigurni da naša molitva i sakramentalni život doista ublažavaju patnju oko nas. A naši nam talenti omogućuju da svojim djelovanjem poboljšamo život ljudi oko sebe. „Usred krizâ i olujâ, Gospodin nas pita i poziva nas da probudimo i aktiviramo tu solidarnost koja je kadra dati postojanost, oslonac i smisao u ovim trenucima kad se čini da sve tone i propada. Neka nas kreativnost Duha Svetoga ohrabri u stvaranju novih oblika prisnog gostoprimstva, plodnog bratstva i sveopće solidarnosti.”[4]

»Bogu Božje« (Mt 22, 21). Nakon što je potvrdio da je dopušteno plaćati porez caru, Isus ističe mnogo dublju istinu: pripadamo Bogu. Odnosi koje uspostavljamo u društvu važni su, utječu na naše radosti i brige i postaju dio našega karaktera. No Isus nas podsjeća da smo stvoreni na sliku Božju. „Ako je na rimskim novcima bio utisnut lik carev, pa su one onda pripadale njemu, u srcu je čovjekovu otisak Stvoritelja, jedinoga gospodara našega života. Autentični laicitet nije stoga zanemarivanje duhovne dimenzije, nego priznavanje da je upravo ona na korjeniti način jamstvo naše slobode i autonomije zemaljskih stvarnosti, zahvaljujući nauku stvoriteljske Mudrosti što je ljudska savjest znade prihvatiti i ostvariti.”[5]

Bog nam je dao sve. Zato „naš život, iz dana u dan, možemo i moramo živjeti u ponovnom prepoznavanju i upoznavanju naše temeljne pripadnosti i zahvalnosti našeg srca prema našem Ocu, koji svakoga od nas stvara kao pojedinca, neponovljivog, ali uvijek prema slici svog voljenog Sina, Isusa.”[6] Svijest da ovisimo o Bogu ne čini nas manje ljudima niti slabi naše odnose. Naprotiv, pomaže nam da shvatimo svoj identitet ljubljene djece, da cijenimo svoju vrijednost i da u drugima vidimo braću i sestre. Kad radimo na tome da poboljšamo svoj svijet, vraćamo Bogu ono što Mu pripada. Tako ćemo uvijek moći s nadom gledati u budućnost i hrabro odgovarati na izazove. Možemo moliti Djevicu Mariju da s Božjom pomoću učinimo svijet boljim mjestom, kao što je ona to činila u svome domu i u Nazaretu.

[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 165.

[2] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escrivom, br. 114.

[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 19. ožujka 2022., br. 7.

[4] Franjo, audijencija, 2. rujna 2020.

[5] Benedikt XVI., audijencija, 17. rujna 2008.

[6] Franjo, Angelus, 22. listopada 2017.