• Šimunova gorljivost za Boga
• Pitanje Jude Tadeja
• Puna sloboda ljubavi

DANAS SLAVIMO blagdan apostola Šimuna i Jude Tadeja, koji dijele isti blagdan jer ih Novi zavjet uvijek navodi zajedno kada nabraja Dvanaestoricu. Prema nekim drevnim predajama obojica su propovijedala i podnijela mučeništvo u Mezopotamiji, području na Bliskom istoku između rijeka Tigrisa i Eufrata, koje odgovara nekim krajevima današnjega Iraka i Sirije.

Evanđelje svetoga Luke kazuje nam da je Šimun bio nazvan »Revnitelj« (Lk 6, 15). Ta je riječ imala dva značenja: s jedne je strane označavala revna, gorljiva čovjeka, a s druge je opisivala pripadnike ili simpatizere narodnoga pokreta koji se protivio rimskoj vlasti odbijanjem plaćanja poreza i poticanjem raznih pobuna. Šimun je vjerojatno dijelio uvjerenja te skupine. Njegov nadimak pokazuje da je bio poznat po »strastvenoj privrženosti svojem židovskom identitetu, a time i Bogu, Njegovu narodu i božanskom Zakonu. Ako je tako bilo, Šimun je bio posve različit od Mateja, koji je, naprotiv, iza sebe imao djelatnost carinika, na koju se gledalo kao na posve nečistu. To pokazuje da je Isus svoje učenike i suradnike pozivao, bez iznimke, iz najrazličitijih društvenih i vjerskih sredina. Njega su zanimali ljudi, a ne društveni slojevi ili etikete!«^[1]

Apostoli su, uza sve svoje razlike, znali živjeti zajedno jer im je Isus dao razlog povezanosti: bili su ujedinjeni u Njemu. »To je očita pouka za nas, koji smo često skloni naglašavati razlike, pa i suprotnosti, zaboravljajući da nam je u Isusu Kristu dana snaga za nadvladavanje naših neprestanih sukoba.«^[2] Zato prelat Opusa Dei potiče kršćansko bratstvo koje nadilazi »predrasude u našim međusobnim odnosima, koje bi se mogle pojaviti kada zamijetimo svoje razlike. U stvarnosti je ta različitost često bogatstvo karaktera, senzibiliteta, interesa itd.«^[3] Lik svetoga Šimuna pokazuje nam da je moguće ljubiti druge onkraj naravnih simpatija ili antipatija, ljubeći jedni druge »kao prava braća i sestre, s ophođenjem i razumijevanjem svojstvenima onima koji tvore usko povezanu obitelj«.^[4]

SVETI JUDA Tadej, čije ime znači ‘velikodušan’, postavio je Isusu pitanje na Posljednjoj večeri: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« (Iv 14, 22). Isto bismo pitanje mogli postaviti i danas: zašto Isus nije spektakularnije objavio svoje uskrsnuće? Zašto se nije pobrinuo da Njegovi protivnici vide Njegovu pobjedu? Zašto je samo nekolicinu učenika izabrao za svjedoke svojega uskrsnuća?

Isusov je odgovor na prvi pogled zbunjujući, ali nas uvodi u otajstvo Božjega odnosa s čovječanstvom, kao i u dublji smisao Njegove smrti i uskrsnuća: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti« (Iv 14, 23). S druge strane, dodaje Gospodin: »Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva« (Iv 14, 24). »To znači da se Uskrsloga mora vidjeti, mora Ga se zamijetiti i srcem, tako da se Bog može nastaniti u nama. Gospodin se ne pojavljuje kao stvar. On želi ući u naš život, pa je stoga Njegovo očitovanje takvo da uključuje i pretpostavlja otvoreno srce. Samo tako vidimo Uskrsloga.«^[5]

Katkad bismo možda željeli da Isus vidljivije i neposrednije djeluje u našim životima ili u događajima koji oblikuju povijest svijeta. Mogao bi to učiniti sada, kao što je to mogao i za svojega zemaljskog života, ali to nije Božji način djelovanja. Isus Krist, koji je za nas umro i uskrsnuo, pokazuje nam se istodobno blistav i diskretan. On stavlja na kušnju našu osjetljivost i našu sposobnost da se otvorimo i prepoznamo Ga u svakodnevnom životu, u nenametljivoj ljepoti ili zasljepljujućoj boli, kao i u polaganom tkanju osobnih odnosa koje valja njegovati.

U svemu tome Isus nam pruža svoju prijateljsku ruku kako bismo velikodušno širili Njegovo kraljevstvo ljubavi. Razumijemo da On »žarko želi kraljevati u našim srcima jer smo djeca Božja. Ali ne bismo smjeli zamišljati ljudsku vladavinu – Krist ne dominira niti se nastoji nametnuti, jer ‘nije došao da bude služen, nego da služi’. Njegovo je kraljevstvo kraljevstvo mira, radosti i pravednosti. Krist, naš kralj, ne očekuje od nas da vrijeme provodimo u apstraktnim umovanjima; On očekuje djela, jer ‘neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima’.«^[6]

PREDAJA PRIPISUJE svetomu Judi Tadeju autorstvo jedne od poslanica Novoga zavjeta. Ona pripada takozvanim katoličkim poslanicama jer je bila upućena svim kršćanima, a ne samo onima u pojedinome gradu. Juda je šalje »ljubljenima u Bogu, Ocu, čuvanima za Isusa Krista – pozvanima« (Jd 1). Nakon toga pozdrava upozorava kršćane na neka moralna i doktrinarna zastranjenja koja su ulazila u Crkvu i uzrokovala podjele. Mnogi od tih problema bili su povezani s pogrešnim tumačenjem kršćanske slobode, s onima koji »milost Boga našega promeću u razuzdanost« (Jd 4).

U svakodnevnim razgovorima sloboda se katkad svodi na to da činimo što god nam se prohtije, kad god i koliko god puta želimo. No »sebična sloboda da činim što hoću nije sloboda, jer se zatvara u sebe, nije plodna. Kristova nas je ljubav oslobodila i ljubav je ta koja nas oslobađa i od najgorega ropstva, ropstva vlastitomu ja; stoga sloboda raste s ljubavlju. Ali pozor: ne sa samoživom ljubavlju, ljubavlju iz sapunica, ni sa strašću koja jednostavno traži ono što želimo i što nam se sviđa, nego s ljubavlju koju vidimo u Kristu, s kršćanskom ljubavlju: to je ljubav koja je istinski slobodna i koja oslobađa.«^[7] Zato sveti Juda Tadej zaključuje svoju poslanicu potičući kršćane da ostanu u ljubavi Božjoj (usp. Jd 20) ili, drugim riječima, da u svakome trenutku postupaju poput Isusa, služeći drugima i velikodušno se darivajući. Od Učitelja je naučio da je moguće dati svoj život i prigrliti smrt »s punom slobodom Ljubavi«.^[8]

»Sloboda pronalazi svoj pravi smisao«, primijetio je sveti Josemaría, »kada se stavi u službu istine koja otkupljuje, kada se troši u traženju beskrajne Božje Ljubavi, koja nas oslobađa od svih oblika ropstva.«^[9] Tako su živjeli i Šimun i Juda Tadej. Oni nam pokazuju da život usredotočen na Krista i na služenje drugima, našoj braći i sestrama, vodi k dubokoj sreći koja nas oslobađa ropstva grijeha. Gospa nam može pomoći da živimo slobodom djece Božje.

^[1] Papa Benedikt XVI., audijencija, 11. listopada 2006.

^[2] Isto.

^[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023.

^[4] Sveti Josemaría, Pismo 30, br. 28.

^[5] Papa Benedikt XVI., audijencija, 11. listopada 2006.

^[6] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 93.

^[7] Papa Franjo, audijencija, 20. listopada 2021.

^[8] Sveti Josemaría, Križni put, Deseta postaja.

^[9] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 27.