PONEKAD možemo iskusiti prividnu neučinkovitost molitve. Povjeravamo Bogu određenu nakanu, a ipak se čini da se ništa ne mijenja. Nastojimo biti dobri kršćani, no životi su nam ispunjeni poteškoćama. Molimo Gospodina da nas ne napusti, a ipak naša obeshrabrenost raste. U takvim trenucima možemo osjećati da naše vapaje nitko ne čuje.
Nešto slično zacijelo je osjećala i Kanaanka iz Evanđelja. Čuvši da Isus ide prema Tiru i Sidonu, izašla je iz svoga kraja i počela vikati za njim: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” (Mt 15, 22). Možemo suosjećati s patnjom te majke: rado bi preuzela mjesto svoje kćeri, no svaki njezin dosadašnji pokušaj da joj pomogne bio je uzaludan. Možda je čula za Isusova čudesa pa mu je pristupila nadajući se da će osloboditi njezinu kćer. Evanđelje, međutim, bilježi uznemirujuću Gospodinovu reakciju: „On joj ne odgovori ni riječi” (Mt 15, 23).
„Ako nešto doista želiš”, ističe Lav XIV., „učini sve što je moguće da to postigneš, čak i kad te drugi prekoravaju, ponižavaju i govore ti da odustaneš. Ako to doista želiš, nastavi vikati!”[1] Suočena s Isusovom šutnjom, ta žena ne gubi hrabrost; upravo suprotno: još snažnije ustraje, sve dotle da učenici mole Učitelja da joj posveti pozornost jer ih ne prestaje slijediti. Takva ustrajnost u molitvi – čak i kad se čini da ne donosi ploda – stav je koji su mnogi sveci živjeli i preporučivali. „Ustraj u molitvi”, pisao je sveti Josemaría. „Ustraj, čak i ako se tvoj rad čini besplodnim. Molitva je uvijek plodonosna”[2]. Imamo jamstvo da „nema vapaja koji Bog ne čuje, čak ni onda kada nismo svjesni da Mu se obraćamo”[3]. Prizor s Kanaankom podsjeća nas da Gospodin poznaje naša srca i želi povećati našu vjeru upravo usred okolnosti kroz koje prolazimo. Suočen sa sličnim molbama, Isus djeluje i odgovara na različite načine. Stoga ne prestanimo obraćati Mu se, kao što nas danas uči ta žena. Iako se ozdravljenje njezine kćeri još nije dogodilo, njezina je ustrajnost već urodila plodom koji Krist u njoj traži: vjerom koja ne posustaje, ni pred patnjom njezine kćeri ni pred Isusovom šutnjom.
TA JE ŽENA morala svladati mnoge prepreke kako bi pristupila Isusu. Kao strankinja, nije pripadala izraelskom narodu, a Židovima nije bilo uobičajeno družiti se s osobama poput nje. Štoviše, Gospodinova početna šutnja lako je mogla obeshrabriti njezin duh i navesti je na pomisao da joj taj čovjek ne želi – ili ne može – pomoći. Ipak, nakon tog prvog odgovora u šutnji, ona je kleknula pred njega i rekla: „Gospodine, pomozi mi!” (Mt 15,25). Što je situacija teža, molitva postaje jednostavnija i izravnija. Ta žena ne okoliša niti koristi velike riječi ili svečane naslove. Njezina molba, lišena ukrasa, jasno otkriva njezinu hitnu potrebu za njegovom pomoći.
Ako je Isus prethodno odgovorio šutnjom, sada izgovara riječi koje bi nam mogle zazvučati grubo: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psima” (Mt 15,26) – aludirajući na činjenicu da je „poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 15,24). Ona, dakle, nije pripadala narodu koji je prvi primio Božja obećanja. Ipak, te riječi ne gase njezino pouzdanje. Žena se ne prepire, ne odlazi uvrijeđena i ne zahtijeva nikakvo pravo. Zapravo, kroz taj dijalog Isus je poziva da još više produbi svoju vjeru i pouzdanje. Upravo u slici koju je Isus upotrijebio ona pronalazi razlog za daljnju nadu: „Da, Gospodine, ali i psi jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara” (Mt 15,27). Suočen s tim odvažnim, a opet poniznim stavom, Isus Krist ne štedi na pohvalama i radosno priznaje: „Ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš” (Mt 15,28).
Kristova šutnja i prividna grubost prema Kanaanki otkrivaju dvije odlike molitve koja je sazrela kroz vjeru. Prvi je uvjet molitve ustrajnost, a drugi poniznost. Budi ustrajno svet – s pouzdanjem. Imaj na umu da, kada od Gospodina tražimo nešto važno, On možda želi molbu koja traje godinama. „Ustrajte!... ali uvijek ustrajte s većim pouzdanjem”[4]. Kanaanka se ne umara moliti, no svoju molbu ne pretvara u zahtjev. Zna da će sve što primi od Isusa uvijek biti dar. Upravo zato njezina molitva dira Gospodina: jer sjedinjuje ustrajnost onoga tko se uzda s poniznošću onoga tko zna da je potrebit.
PROMATRAJUĆI ovaj odlomak s određene udaljenosti, možemo naučiti gledati na događaje u našim životima iz Božje perspektive. Moglo bi se reći da je Gospodin od samoga početka namjeravao iscijeliti kćer opsjednutu zlim duhom. Ipak, istodobno je imao i druge planove za majku koja je patila zbog svoje kćeri i polagala svoje pouzdanje u Njega. Bog gleda na naše živote kroz plan ispunjen ljubavlju koji nam često izmiče razumijevanju.
Bolest, dugogodišnja borba protiv ponižavajuće mane karaktera, rane koje nam nanose bliske osobe, sivi dani lišeni nadahnuća – to su situacije koje bismo možda željeli promijeniti. Poput Kanaanke, često uporno molimo Gospodina da nas od njih oslobodi ili da ih usmjeri u određenom pravcu. Ovaj evanđeoski događaj otkriva da se iza Kristove šutnje – i riječi koje su isprva mogle djelovati zbunjujuće – krila dublja odgojna svrha: Gospodin je njegovao vjeru te žene i iznosio je na vidjelo prije nego što joj je udijelio ozdravljenje koje je tako žarko priželjkivala: „I ozdravi njezina kći toga časa” (Mt 15, 28).
Stoga, kada se u molitvi obraćamo Bogu, možemo ga također zamoliti da nam pomogne otkriti darove koje nam želi udijeliti – darove koji često ostaju nezapaženi. Ono što nam Isus želi dati može biti daleko veće od onoga što tražimo. Možemo moliti Djevicu Mariju – kojoj nije bilo uskraćeno ni „iskustvo boli, ni umor od rada, ni svjetlo i sjena vjere”[5] – da nas nauči uzdati se u njezina Sina čak i onda kada ne razumijemo vrijeme njegova djelovanja te da s vjerom prihvatimo darove koje nam On želi udijeliti u svakoj životnoj okolnosti.
[1] Lav XIV., Audijencija, 11. lipnja 2025.
[2] Sveti Josemaría, Put, br. 101.
[3] Lav XIV., Audijencija, 11. lipnja 2025.
[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 535.
[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 172.