- Isusov autoritet 

- Povjerenje koje pobjeđuje strahove

- Skidanje maski

NEKI od židovskih poglavara pristupili su Isusu u Hramu i upitali ga: Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš? (Mk 11, 28). Mnogi su ga ljudi vidjeli kako izgoni đavle, umnaža kruhove i moću svoje riječi uskrisuje mrtve. Isusov je nauk privlačio mnoštvo i odjekivao u narodu, pa su vlasti htjele doznati izvor njegove moći.

Isusova je vlast ponajprije božanska, a ne ljudska: pomazuje ga Bog Otac. Zato se opire pokušajima naroda da ga proglase kraljem na zemlji, iako je svijet njegov. Kada propovijeda i čini čudesa, ne traži pohvale. Njegova je jedina želja podijeliti s ljudima Božje prijateljstvo; nastoji ispuniti volju svojega Oca. U tome je ključ njegove vlasti.

Isus se ne ponaša poput pismoznanaca i učitelja Zakona. Oni su propovijedali s propovjedaonice, no često nisu pokazivali istinsko zanimanje za ljude. Nametali su nepodnošljive terete, a sami ih nisu nosili. »Narod je zadivljen i ganut Isusovim učenjem. Bliskost daje vlast. Isus je bio blizak narodu i upravo je zato razumio njegove probleme, boli i grijehe.«[1] Farizeji su izgubili svoju vlast jer su se udaljili od Boga i od drugih. Možemo zamoliti našega Gospodina da nam pomogne njegovati tu dvostruku bliskost – s njim i s drugima. Tako će nas moći pomazati svojom vlašću, koja nam omogućuje pružati drugima Božje prijateljstvo.

ISUSOVA VLAST nije moć shvaćena u ljudskom smislu. On se ne nameće niti zahtijeva poštovanje pokazivanjem snage. Osvaja blagom ljubavlju. Posebno za one koji su mu bili najbliži, poput apostola, Isus je bio mnogo više od govornika i čudotvorca: bio je Učitelj koji ih je svim srcem ljubio. Iskusili su njegovu nježnost i pažnju, primjećivali su koliko je vremena provodio s njima i cijenili dobrohotnost njegovih ispravaka, kada god su bili potrebni. Nije čudo što im je, prije nego što je uzašao na nebo, rekao: Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima (Iv 15, 15).

To povjerenje, potvrđeno slanjem Duha Svetoga na Pedesetnicu, učinilo je od tih ljudi stupove Crkve. Odnos koji je Isus uspostavio sa svakim od njih produbljivao se sve dok im nije potpuno otvorio svoje srce. Znao je njihova ograničenja i mane, no svejedno im je vjerovao, a njegovo im je povjerenje pomoglo otkriti za što su sposobni. Njihove su mogućnosti možda bile prikrivene nesigurnošću ili strahom od neuspjeha. Spoznaja da ih Krist razumije i odabire unatoč njihovim slabostima ponukala ih je da izvrše poslanje navješćivanja Evanđelja svima.

»Bog se često služi istinskim prijateljstvom kako bi izveo svoje spasenjsko djelo«[2], napominje prelat Opusa Dei. U ozračju povjerenja oslobađamo se straha da će drugi vidjeti naše slabosti, borbe, nade ili planove. Ljudi koji nas ljube ne dopuštaju da se naša ograničenja pretvore u zapreke. Želimo li izgraditi odnose ljubavi, ne smijemo ostati sami i u sebe zatvoreni: moramo razumjeti vrijednost susreta s ljudima koji će nam pomoći u prijateljstvu. Povjerenje rađa povjerenje, a opasnost da nas druga osoba povrijedi mala je u usporedbi s dobitkom učenja kako ljubiti i biti ljubljen. Bog nam obećava biti nazočan u kršćanskom prijateljstvu.

ISUS je učinio prvi korak da pridobije apostole, a oni su odgovorili širom otvorivši svoja srca i podijelivši sve što su nosili u sebi. Odnos između Isusa i učenika nadahnuo je svetoga Josemaríu da napiše jednu od točaka Puta: »Pišeš: ‘Moliti znači razgovarati s Bogom. Ali o čemu?’ O čemu? O njemu, o tebi samome: o radostima, žalostima, uspjesima i neuspjesima, plemenitim težnjama, svakodnevnim brigama, slabostima! I o zahvaljivanju i prošnjama; o Ljubavi i zadovoljštini. Jednom riječju: upoznati njega i upoznati sebe samoga: ‘zbližiti se!’«[3]

Kada provodimo vrijeme s nekim drugim, razotkrivamo svoje pravo ja. Pa i ako se isprva skrivamo, ako je prijateljstvo iskreno i puno povjerenja, naše zaštitne maske s vremenom obično nestaju. Nešto se slično događa i s Isusom. On nas poziva u jedinstveno i iskreno prijateljstvo, ali čeka da mu slobodno dopustimo ulaz u najprisnije i najdragocjenije dijelove svoje duše. Malo-pomalo, kroz molitvu i bliskost s njim, možemo mu pokazati svaki kutak svojega života, od plemenitih želja do mračnih zamršenosti koje prijete ugušiti našu nadu. Isus nam za uzvrat za naše povjerenje daje svjetlost. Njegov optimistični pogled donosi svjetlo u naš život i navodi nas da damo ono najbolje od sebe.

Majke svoju djecu poznaju bolje od bilo koga i ne dadu im se prevariti krinkama. Gledaju ih mudro i razborito te ih znaju ohrabriti, pokazati im put i nagraditi povjerenje blagošću i nježnošću. Marija, naša Majka na nebesima, poznaje naše strahove i težnje. Kao i u Kani, ona nam pokazuje put k svome Sinu kako bismo mu širom otvorili svoja srca.

[1] Papa Franjo, Homilija, 9. I. 2018.

[2] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 1. XI. 2019., br. 5.

[3] Sv. Josemaría, Put, br. 91.