- Značenje patnje

- Ispijanje čaše Gospodnje 

- Ponos služenja

ISUSOV navještaj njegove muke zbunio je apostole. Nisu mogli razumjeti zašto njihov Učitelj, koji je činio velika čudesa i privlačio mnoštvo, govori da će biti predan glavarima svećeničkim, izbičevan i osuđen na smrt (usp. Mk 10, 32-45). Neki su to možda smatrali besmislenim: »Zašto Isus unaprijed najavljuje nešto tako strašno? Ako zna da će se to dogoditi, zašto ne nađe način da izbjegne tako tragičan svršetak?« Ista si pitanja postavljamo i mi kada iskusujemo bol patnje, bilo tjelesne, bilo duhovne, bilo neke kombinacije obojega. Često, naime, ne možemo razumjeti zašto Bog dopušta da se nesreće događaju u svijetu i u našim životima. Možemo, poput apostola, smatrati da bi bilo logično da Gospodin učini sve što je moguće kako bi te stvari spriječio.

Nema odgovora koji bi mogao u potpunosti zadovoljiti ta pitanja: smisao će patnje uvelike uvijek ostati otajstvo. Pa ipak, pogled možemo usmjeriti na Muku, kao što nas uče sveci. Možda bi bilo logičnije da je Bog pokazao svoju moć i uklonio nepravde i zlo kada nas je otkupio od grijeha. No on je to učinio kroz prividan neuspjeh križa: »Pušta da se zlo okomi na njega i nosi ga na sebi da ga pobijedi.«[1] I upravo kada se činilo da je sve izgubljeno, kada su prošla tri dana od njegove smrti, Bog je zahvatio i uskrisio svojega Sina. Sjeme spasenja ukorjenjuje se prema vremenima i načinima providnosti. »Isus, koji je izabrao ići tim putem, poziva nas da ga slijedimo istim putem poniznosti. Kada u određenim trenucima života ne nalazimo izlaz iz svojih teškoća, kada uranjamo u najgušći mrak, to je trenutak našega poniženja i potpunoga ogoljenja, čas u kojem iskusujemo da smo krhki i grešni. Upravo tada, u tom trenutku, ne smijemo skrivati svoj neuspjeh, nego se s pouzdanjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus.«[2]

NAVJEŠTAJ Muke u suprotnosti je sa željama apostola. Isus govori o boli i porazu. Nasuprot tome, Jakov i Ivan prilaze mu i mole: Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva (Mk 10, 35). No Isus im ne prigovara zbog tih težnji. Možemo čak zamisliti da je osjetio određeno zadovoljstvo zbog te molbe jer je pokazivala da su braća, na neki način, razumjela kako ne mogu imati većega cilja od onoga da čitav svoj život provedu s njim. Ipak im odgovara: Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? (Mk 10, 38). Isus je strpljiv i razgovara s apostolima kako bi im pomogao bolje razumjeti život koji ih čeka kada pođu njegovim putem. Neće sve biti onako jednostavno kao u ovom trenutku. Usred mnoštva čudesa i oduševljenja mnoštva, možda nisu shvatili da bi im se moglo dogoditi išta loše. Zato Isus ispravlja gledište učenika: u svijetu obilježenom grijehom i utjecajem đavolskih sila ne može biti slave bez križa.

Jakov i Ivan bez oklijevanja odgovaraju: Možemo (Mk 10, 39). Vjerojatno nisu bili potpuno svjesni onoga što su upravo izrekli. Poput nekoga tko ljubi, osjećali su se spremnima učiniti sve što je potrebno kako bi zadobili ljubav koja je njihovim životima davala smisao. I Isus doista priznaje da će tako i biti: Čašu koju ja pijem pit ćete, i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni (Mk 10, 39). Iako apostoli ponekad neće biti vjerni i čak će podleći đavolskim zamkama, naposljetku će ipak piti iz one čaše i dati život za Evanđelje. Čak i u mračnim vremenima ljudske povijesti i naših života Bog pobjeđuje smrt i Gospodar je povijesti. »Nije drsko reći possumus (možemo; spremni smo)«, učio je sveti Josemaría. »Isus Krist nas uči tom božanskom putu i želi da ga slijedimo, jer ga je učinio ljudskim i pristupačnim našoj slabosti. Zato se tako ponizio.«[3] Isus nam ne daje samo primjer: on nas i prati u svakom trenutku i daje nam svoju milost kako bismo, poput apostola, mogli piti iz čaše koja nas vodi do vrela slave.

OSTALI apostoli bili su ogorčeni zbog molbe Jakova i Ivana. Možda su im neki prigovarali što traže slavu kada je Isus upravo navijestio svoju osudu na smrt. No drugi su možda osjećali drugačiju vrstu ogorčenosti, onu što proizlazi iz gledanja kako drugi bolje prolaze, jer su i oni željeli mjesto blizu Učitelja u njegovoj slavi, a ta su ih dvojica pretekla. Isus je, znajući te misli, sve sazvao i rekao: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga (Mk 10, 44).

Tako je Isus razbio očekivanja apostola. Veličina se ne određuje moću ili priznanjem, nego željom za služenjem i samim služenjem. Mjerilo po kojem je netko velik u Božjim očima nije njegova sposobnost utjecaja ili gospodarenja, nego ljubav s kojom se odnosi prema drugima, a koja se izražava kroz služenje. To je logika koja naše postojanje čini znakom ljepote i radosti življenja s Isusom: služiti se talentima koje nam je on dao da onima oko sebe učinimo život sretnim. Stoga se možemo zapitati: u kojoj je mjeri ono što činim izraz – po pobudi ili po načinu na koji to činim – čina ljubavi, služenja?

Blaženi Álvaro del Portillo prisjetio se jednom jedne crte života svetoga Josemaríe: »Koliko sam puta čuo Oca kako govori: ‘Moj je ponos služiti!’ Taj ponos služenja drugima – svećenička duša – Otac nam je usadio na tisuću različitih načina: svojim neprestanim propovijedanjem i nebrojenim konkretnim djelima, kako velikima tako i malima, poput toga da drugima nije dopuštao da mu pomognu u svakodnevnim stvarima, ponavljajući Isusove riječi: ‘Non veni ministrari, sed ministrare’ (Nisam došao da mi služe, nego da služim), ili dajući da se riječi ‘Da bi bio koristan, služi’ urežu ili ispišu na pločicama i paravanima.«[4] I Djevica je Marija imala taj ponos služenja – Evo službenice Gospodnje – koji ju je doveo do toga da bude sretna i da osvoji samoga Boga: Klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje (Lk 1, 47-48).

[1] Papa Franjo, Audijencija, 16. IV. 2014.

[2] Isto.

[3] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, br. 15.

[4] Bl. Álvaro del Portillo, Naputak svibanj 1935. / 14. rujna 1950., bilješka 14.