- Glad za svetošću
- Biti prebivalište Boga
- Skok vjere
NAKON NOĆI provedene u Betaniji, Isus je sa svojim učenicima putovao prema Jeruzalemu. Sveti Matej pripovijeda da je našega Gospodina, dok su išli putem, počela hvatati glad. Sveti Josemaría cijenio je tu pojedinost koju je donio evanđelist, jer mu je pomagala ljubiti i promatrati Gospodinovo čovještvo: »Uvijek me duboko dirne primjer našega Gospodina, osobito kada vidim da je, premda savršeni Bog, ujedno i istinski i savršeni Čovjek, te nas kao takav uči kako da iskoristimo čak i svoju krhkost i prirodne slabosti te da se potpuno predamo Ocu, takvi kakvi jesmo, koji će rado prihvatiti našu žrtvu paljenicu.«[1]
Naš je Gospodin, ugledavši izdaleka smokvu, došao vidjeti hoće li na njoj što naći. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: ‘Nitko nikada više s tebe ploda ne jeo!’ (Mk 11, 13-14). Apostoli su sigurno bili iznenađeni kada su čuli te riječi našega Gospodina. U to godišnje doba smokva i nije mogla davati plodove. »Zašto je tako proklinje?« – sigurno su se pitali.
Isusove riječi nisu bile samo prigovor stablu što nije utažilo njegovu glad. Smokva simbolizira izraelski narod. Bog mu je pristupio izbliza, gladan plodova svetosti i dobrih djela, no čini se da nije našao ništa drugo doli vanjskih običaja, obilje lišća koje ne donosi ploda. »Bog nas opominje da ne upadnemo u praznu i samodopadnu religioznost. Smokva predstavlja neplodnost, jalov život, nesposoban da bilo što dade. Život koji ne donosi ploda, nesposoban činiti dobro. Osobu koja živi za sebe, mirnim i sebičnim životom, koja ne želi nikakvih problema. A Isus proklinje smokvu jer je neplodna, jer nije učinila ono što je do nje da donese plod.«[2] U ovom času molitve možemo se zapitati: nudimo li našem Gospodinu plod svojega odgovora na njegovu strpljivu, ustrajnu i velikodušnu ljubav?
ČIM JE Isus stigao u Jeruzalem, zaputio se u Hram. Vidjevši da je pun kupaca i prodavača zauzetih trgovinom, mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: ‘Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načiniste pećinu razbojničku.’ (Mk 11, 15-17).
Židovski je Hram bio mjesto u kojem je Bog prebivao. Zato je Isusova reakcija tako snažna; želi obraniti dom svojega Oca od ravnodušnosti nazočnih. Boli ga što je mjesto koje je trebalo poticati susret Boga i njegova naroda postalo tržnica. Tako provodi pročišćenje Hrama koje nadilazi puko izgon trgovaca. Isus je došao obraniti taj prostor prisnosti s Bogom, jer želi učiniti vidljivom Očevu bliskost s nama.
Začudo, naš Gospodin uspoređuje Jeruzalemski hram s vlastitim Tijelom, otkrivajući tako najdublju istinu o sebi: utjelovljenje, to jest da je on Riječ Božja koja prebiva među nama. Bog želi da svaki kršćanin, sudjelujući u Kristovu životu, postane novi hram: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23). Grijeh, nasuprot tome, pretvara mjesto tako sveto kakvo je naša duša u prostor svjetovnih zapletaja. U sakramentima i u molitvi Isus nam priskače u pomoć kako bi iskorijenio ono što se u našem srcu čini nepomičnim, ono što sami teško možemo pročistiti.
SLJEDEĆEGA su DANA Isus i apostoli ponovno prošli kraj stabla koje nije donijelo ploda. Ugledavši ga usahla do korijena, Petar uzviknu: Učitelju, pogledaj: smokva koju si prokleo usahnula je. Naslućujući zaprepaštenje učenika nad ispunjenjem svojih riječi, Isus odgovori: Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što govori – doista, bit će mu! (Mk 11, 22-23).
Naš Gospodin priprema svoje učenike za poslanje koje će im povjeriti kada više ne bude s njima: širiti Evanđelje po čitavu svijetu. Ljudski gledano, to se čini neostvarivim i moglo ih je obeshrabriti. No Isus ih uvjerava da će im, ako imaju vjeru i pouzdaju se u Božju ljubav, on sam pomoći da nadmaše i svoja najoptimističnija predviđanja. A ako ponekad stvari ne pođu kako su se nadali, njihova srca neka budu ispunjena sigurnošću da ih Bog nikada neće napustiti.
Doista, živjeti od vjere uključuje element »rizika«, jer zahtijeva »skok«: manje se pouzdavati u vlastite sigurnosti kako bismo prigrlili jamstva koja nam Bog nudi, a koja nadilaze sve što bismo mogli zamisliti. »Vjera, dakle, znači naći ‘ti’ koje me podržava i koje, usred nemogućnosti da se učini ljudski korak, daje obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da traži vječnost nego je i daje.«[3] Naša je Gospa učinila taj »skok vjere« svojim »fiat« kao odgovor na anđelove riječi. Njezin je život tada poprimio nov i nezamisliv obzor: ona mlada djevojka iz Nazareta postat će po svojoj vjeri Majka Božja i Majka cijeloga čovječanstva.
[1] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, br. 50.
[2] Franjo, Homilija, 29. svibnja 2015.
[3] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 1987., str. 57.