- Slijepac kraj puta

- Iscjeljenje srca

- Ponašanje rođeno iz vjere

KAD je Isus izlazio iz Jerihona, okružen svojim učenicima i velikim mnoštvom, kraj je puta sjedio slijepac po imenu Bartimej i prosio milostinju (usp. Mk 10, 46). Bartimej, vjerojatno naviknut na mirniju sredinu, uznemirio se zbog komešanja oko sebe. Nije mogao vidjeti, no možemo lako zamisliti što je čuo: žamor mnoštva koje se približavalo, korake po prašnjavu tlu, prigovore onih koji su mu govorili da se makne s puta, sve one sitne pojedinosti koje je zbog svoje sljepoće naučio razabrati izoštrenim sluhom. Njegova ga ograničenja nisu sprječavala da bude prijemljiv za ono što se događalo oko njega: srce mu je bilo osjetljivo i neprestano u traženju. Saznavši da je Isus Nazarećanin uzrok komešanja, nije oklijevao zavikati: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! (Mk 10, 47). Njegov uzvik nije bio samo molba za milosrđe, nego i ispovijest vjere. Čuo je da Isusa nazivaju »Nazarećaninom«, no njega je proglasio »Sinom Davidovim«, navijestivši tako klicanje koje će narod kasnije izreći kada naš Gospodin uđe u Jeruzalem. Očito su njegova nutarnja čula bila na neki način pripravna prepoznati Učitelja.

Međutim, Bartimejeve riječi nisu bile dobro primljene među nazočnima: Mnogi ga ušutkivahu (usp. Mk 10, 48). Ne znamo zašto ljudi nisu htjeli da govori. Možda su pretpostavljali da slijepac traži samo milostinju, ili su mislili da Učitelj nema vremena za nekoga poput njega. Unatoč prijekorima, Bartimej nije podlegao toj atmosferi. Znao je da prolazi dugo iščekivani Mesija i nije smio dopustiti da mu ta prilika izmakne. »Zar ne osjećate i vi tu istu snažnu želju da uzviknete? Vi koji također čekate uz rub puta, uz tu životnu cestu koja je tako kratka? Vi kojima treba više svjetla, kojima treba više milosti da se odlučite tražiti svetost? Zar ne osjećate hitnu potrebu uskliknuti: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se’? Kako je to lijep zaziv koji biste mogli ponavljati neprestano!«[1]

ISUSOV ODGOVOR zasigurno je iznenadio njegove pratitelje: zaustavio se i pozvao Bartimeja. Čuo je njegovu molbu ispunjenu vjerom i htio mu se obratiti, imati ga uz sebe, slušati ga, doznati što želi. Sva mu je pozornost bila usmjerena na Bartimeja. Dok su oni koji su ga okruživali nastojali ušutkati slijepca, naš je Gospodin odgovorio tako što ga je pozvao. Molbe za pomoć ne smetaju mu, jer je došao da nas spasi, da naše sposobnosti ozdravi svojima.

U međuvremenu je Bartimej, koji nije prestao vikati, čuo riječi što su raspalile njegovu nadu: Ustani! Zove te! (Mk 10, 49). Njegova je upornost već donijela prvi plod, no to još nije bilo ozdravljenje od sljepoće. »Srce nam ubrza otkucaje jer shvaćamo da Svjetlo gleda u nas, ono blago Svjetlo koje nas poziva da iziđemo iz svoje mračne sljepoće. Isusova nam bliskost daje uvidjeti da, kada smo daleko od njega, nešto važno nedostaje u našem životu. Njegova nazočnost čini da se osjećamo potrebnima spasenja, a tako započinje ozdravljenje našega srca.«[2]

Čim je čuo da ga Učitelj zove, Bartimej je postupio odlučno: Baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu (Mk 10, 50). Taj je ogrtač bio mnogo više od slijepčeva jedinog imetka; bio je njegov dom, mjesto gdje bi legao da provede noć ili da se zakloni od nevremena. No na poziv našega Gospodina prepoznao je što je doista važno. »Nikada ne zaboravite«, piše sveti Josemaría, »da se do Krista ne dolazi bez žrtve. Moramo se osloboditi svega što nam stoji na putu.«[3] Moglo bi se činiti da je Bartimej postupao naglo odričući se ono malo što je imao, no u biti činio je ono najrazboritije: približavao se Onome koji mu je mogao obnoviti »ogrtač« njegova čovještva, razderan sljepoćom. Bartimej je svoj novi dom našao u Isusu, utočištu koje liječi ranjeno čovještvo. Po milosti sakramenata sam Isus obnavlja taj dar. Posredovanjem djelovanja Crkve ponovno čujemo te riječi: Ustani! Zove te! (Mk 10, 49).

KADA SE Bartimej našao licem u lice s Isusom, Učitelj ga je upitao: Što hoćeš da ti učinim? (Mk 10, 51). Slijepčeva je vjera možda u različitim razdobljima njegova života bila pokolebana, a možda je još uvijek bila krhka i neizvjesna. »Što želim, očito je«, mogao je pomisliti. »Ako je ovaj čovjek Mesija, trebao bi znati...« No Bartimej se nije zadržao na svojim dvojbama. Odgovorio je s jednostavnošću: Učitelju moj, da progledam (Mk 10, 51).

Isus je saslušao slijepčevu molbu i nije je odbio. Htio je prigrliti njegovu slabost. No još je dublje htio primiti taj čin vjere u njegovu moć ozdravljanja i priznanje onoga tko on uistinu jest. Tada mu Isus reče: Idi, vjera te tvoja spasila. I on odmah progleda (Mk 10, 52). Tim riječima Isus mjerodavno potvrđuje Bartimejevo držanje i daje pouku onima koji su nazočili tom prizoru. Bartimejeva ustrajnost u molitvi, čak i pred odbojnošću drugih, kao i njegova spremnost da odgovori na poziv te njegova nevezanost za sve što je posjedovao, nisu bili plod nepromišljene naglosti, osobnoga častohleplja ili želje za pozornošću. Proizašli su iz njegove vjere, vjere koja se u njegovu srcu malo-pomalo ukorijenila kako je sve više slušao o Isusu. Možda je već u sebi vapio, moleći za svoje ozdravljenje. U svakom slučaju, vjera koja ga je potaknula na ustrajnost i svladavanje teškoća, ojačana Kristovim djelovanjem, dovela ga je i do toga da postane učenikom. Izvještaj o tom susretu zaključuje se obavijesti da se uputi za njim (Mk 10, 52).

Evanđelje više ne spominje tu osobu. Možemo pretpostaviti da više nije sjedio uz rub puta proseći milostinju, nego je izlazio u susret ljudima i s njima dijelio svoj susret s Isusom. Ako nije mogao šutjeti kada je doznao da je Mesija u blizini, što sve neće učiniti nakon što ga je Učitelj pozvao i ozdravio? Djevica Marija pomoći će nam da pristupimo njezinu Sinu s Bartimejevom vjerom, kako bismo ga zamolili za svjetlo i snagu da ga slijedimo na putu.

[1] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, br. 195.

[2] Papa Franjo, Homilija, 4. III. 2016.

[3] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, br. 196.