SVETKOVINA Presvetog Trojstva sažima sve što nam je objavljeno tijekom Uskrsa: smrt i uskrsnuće Gospodinovo, njegov uzašašće zdesna Ocu i izlijevanje Duha Svetoga na Duhove. Na ovaj blagdan liturgija započinje hvalom i klanjanjem Trojstvu, koje nam je objavljeno u Isusu Kristu: „Blagoslovljen Bog Otac i Jedinorođeni Sin Božji i Duh Sveti, jer nam se smilovao“ (Ulazna antifona). Trojstvo nije samo otajstvo o identitetu Boga. Ono je, na poseban način, otajstvo njegove milosrdne ljubavi prema svijetu i prema svakome od nas.

„Krstim vas“, rekao je svećenik, dok nam je tri puta izlijevao vodu po glavama, „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ A sveti Hilarije komentira: „Gospodin nam je zapovjedio da se krstimo (...) u ispovijedanju vjere u Stvoritelja, u jedinorođenog Sina i u onoga koji se zove Dar. Postoji samo jedan Stvoritelj svega, budući da postoji samo jedan Bog Otac, od kojega sve dolazi; i samo jedan jedinorođeni Sin, Gospodin naš Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno; i samo jedan Duh, koji je dan svima nama.“[1]

Trojstvo nas je kao djecu uvelo u božansku intimnost. Voda krštenja dala nam je sposobnost da se povežemo s tri Osobe. Štoviše: stvoreni smo za ovaj odnos ljubavi; da slavimo Oca, Sina i Duha Svetoga. „Mnogo ste me puta čuli kako kažem“, propovijedao je sveti Josemaría, „da je Bog u središtu naše duše u stanju milosti; i da stoga svi imamo izravnu vezu s Bogom, našim Gospodinom.“ Što vrijede sve ljudske usporedbe u usporedbi s tom božanskom, divnom stvarnošću? Na drugom kraju niti, čeka nas (...) cijelo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti, jer gdje se nalazi jedna od božanskih Osoba, tu su i druge dvije. Nikada nismo sami.“[2]

SVAKI PUT kad se prekrižimo, sjećamo se imena Boga u kojeg smo kršteni. Euharistijsko slavlje započinje i završava znakom križa. Često se isto događa kada započinjemo ili završavamo molitvu. Postoje i ljudi koji imaju običaj činiti znak križa kada ulaze ili izlaze iz svog doma, te u mnogim drugim trenucima molitve. „U znaku križa i u ime živoga Boga sadržan je navještaj koji rađa vjeru i nadahnjuje molitvu“[3].

Sveti Pavao podsjeća nas da putujemo prema Bogu, po Kristu, u ljubavi „izlivenoj u srca naša po Duhu koji nam je dan“ (Rim 5,5). To je „nada koja ne postiđuje“. U punini vremena, Bog je odlučio otkriti nam svoju božansku intimnost, čineći nas djecom Boga Oca po otkupljenju Boga Sina, snagom milosti Boga Duha Svetoga. Njegova ljubav nastavlja ostvarivati ​​djelo našeg spasenja i posvećenja. Sveta Terezija iz Kalkute jednom je na ulici susrela stariju ženu prekrivenu ranama i počela ju je čistiti. U jednom trenutku žena je upitala: „Zašto to radiš? Ljudi ne rade takve stvari. Tko te je naučio?“ Sveta Terezija je odgovorila: „Moj Bog me naučio.“ Starija žena je odgovorila: „Tko je taj Bog?“ A Terezija iz Kalkute je jednostavno rekla: „Poznaješ mog Boga. Moj Bog se zove ljubav.“

Bog je ljubav, „ne u singularnosti jedne Osobe, već u Trojstvu jedne naravi“ (Predgovor). „To nije sentimentalna, emocionalna ljubav, već ljubav Oca koji je u izvoru svakog života, ljubav Sina koji umire na križu i uskrsava, ljubav Duha koji obnavlja čovjeka i svijet“[4]. Bog nije usamljeno biće, koje živi odvojeno i ravnodušno je prema sudbini čovjeka; on je obitelj, neiscrpni izvor života koji se daruje.

U GOVORU na Posljednjoj večeri, Isus najavljuje i obećava slanje Duha Svetoga: on će biti utjeha i snaga svojim učenicima. Gospodin ga naziva "Duhom istine" jer će nas "uvesti u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navijestit će vam što dolazi" (usp. Iv 16,13). Duh Sveti ne dodaje ništa novo Mesiji; "od mene prima ono što će vama navijestiti", kaže Isus (Iv 16,14). Kao što Isus Krist govori samo ono što čuje i prima od Oca, "Duh Sveti je Kristov tumač. On nas ne vodi na druga mjesta, daleko od Krista, nego nas vodi sve dublje u svjetlo Kristovo"[5].

Riječima svetog Grgura Nazijanskog, „Stari zavjet je jasno otkrio Oca, ali nejasno Sina. Novi zavjet je otkrio Sina i nagovijestio božanstvo Duha. Danas Duh živi među nama i jasno se čini vidljivim“[6]. Tješitelj „sada uči vjernike svim duhovnim stvarima kojih je svatko sposoban, ali i u njihovim srcima pali življu želju da rastu u onoj ljubavi koja ih čini da ljube ono što znaju i žele ono što ne znaju“[7].

„Djelovanjem Duha Svetoga, on je obasjao zemlju novim svjetlom i svako ljudsko srce koje ga prima; svjetlo koje otkriva tamne kutove, tvrdoću koja nas sprječava da donosimo dobre plodove ljubavi i milosrđa“[8]. Kao što se kad se razbije posuda s parfemom, njegov se miris širi posvuda, kad se Tijelo Kristovo razbilo na križu, njegov se Duh izlio u srca svih[9]. Možemo zamoliti Mariju, kćer, majku i zaručnicu Božju, da nas nauči ući u trojstveno zajedništvo, živjeti i svjedočiti ljubav koja daje smisao našem životu.

[1] Sv. Hilarije, Traktat o Presvetom Trojstvu, Knjiga 2, 1, 33-35.
[2] Sv. Josemaría Escrivá, Bilješke o propovijedanju, 8. prosinca 1972.
[3] Benedikt XVI., Angelus, 30. svibnja 2010.
[4] Franjo, Angelus, 26. lipnja 2013.
[5] Benedikt XVI., Homilija, 7. svibnja 2005.
[6] Sv. Grgur Nazijanski, Rasprava 31, 25-27 (PG 36, 159).
[7] Sv. Augustin, Traktat 97, 1 (O Evanđelju po Ivanu).
[8] Franjo, Angelus, 11. lipnja 2017.
[9] Usp. Sv. Hipolit, Komentar Pjesme nad pjesmama 13:1.