• Sam je Bog prakticirao bratsku opomenu
• Dokaz ljubavi i povjerenja
• Mir i razboritost

DJELA milosrđa pozivaju nas da iziđemo iz sebe i pođemo raširenih ruku ususret svojoj braći i sestrama. Katekizam nas podsjeća da su to „djela ljubavi kojima priskačemo u pomoć bližnjemu u njegovim duhovnim i tjelesnim potrebama (usp. Iz 58, 6-8 i Heb 13, 3). Poučavati, savjetovati, tješiti, hrabriti – to su duhovna djela milosrđa, kao i opraštati te strpljivo podnositi nepravde.”^[1] Ona nas tako uče da druge gledamo Božjim očima, tražeći samo njihovo dobro. Jedno od duhovnih djela milosrđa jest opomenuti onoga tko griješi. Upravo zato što želimo samo dobro svoje braće i sestara, uz to što im pomažemo, služimo im, molimo za njih itd., nastojimo im također, koliko je moguće, pomoći da se odvrate od grijeha ili ih blago potaknuti da iskorijene kakvu manu.

Kao što čitamo u Starome zavjetu, sam je Bog provodio taj običaj „kad god su ljudi ustrajali – i možemo reći: kad god smo mi ustrajali – u hodu putem zla. Povijest izabranoga naroda jasno očituje tu božansku brigu. U mnogim ih je situacijama Jahve mogao pustiti da idu svojim putem, ali ih je uvijek (katkad kaznama, a katkad opomenama proroka) privlačio natrag k sebi, vraćajući ih na put spasenja. U evanđelju vidimo da se Isus ne susteže prekoriti, opomenuti one koje želi voditi pravim putem; ne samo farizeje koji su odbacivali Njegovu poruku, nego i svoje prijatelje: Petra, čak i oštro, kada Mu apostol predlaže da izbjegne muku; i Martu u Betaniji, s blagošću, jer se previše brinula za kućanske poslove. Gospodin se služio tonom i jezikom koji su najbolje odgovarali svakoj pojedinoj osobi.”^[2] Možemo moliti Boga da nam pomogne gledati druge pogledom „koji ljubi i opominje, koji poznaje i razumije, koji razlučuje i oprašta (usp. Lk 22, 61), kao što je Bog činio i čini sa svakim od nas”.^[3]

EVANĐEOSKI običaj bratske opomene, koji izvire iz istinskoga zanimanja za spasenje i svetost drugih, očitovanje je toga božanskog milosrđa. Nalazimo ga već u Starome zavjetu: »Ispitaj svoga prijatelja: možda nije ništa učinio, pa ako je štogod učinio, da ne učini više. Ispitaj svojega susjeda: možda nije ništa rekao, ili ako je rekao, neće ponovno reći. (...) Ispitaj susjeda svojeg prije nego što zaprijetiš« (Sir 19, 13-14.17). Sam Isus, govoreći o spremnosti da uvijek opraštamo drugima, uspostavlja put za to djelo milosrđa: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata« (Mt 18, 15).

S Gospodinovim naukom i primjerom bratska je opomena postala predajom u kršćanskoj obitelji. Ona je obveza i ljubavi i pravednosti. Sveti Ambrozije pisao je u četvrtom stoljeću: „Otkriješ li kakvu manu kod prijatelja, opomeni ga u tajnosti. Opomene, naime, čine dobro i korisnije su od šutljivoga prijateljstva. Osjeti li se prijatelj uvrijeđenim, ti ga svejedno opomeni; ustraj bez straha, čak i ako mu gorak okus opomene bude neugodan. U Knjizi mudrih izreka zapisano je da su rane prijateljeve podnošljivije od poljubaca laskavaca (Izr 27, 6).”^[4] Bratska je opomena i poseban izraz zajedništva svetih. Budući da tvorimo jedno tijelo i nije nam svejedno što se događa drugima, kad god je to moguće i razborito, svojim savjetom pomažemo drugima da nadvladaju teškoće ili opasnosti na koje mogu naići. Želimo se brinuti za svoju braću i sestre kao što je to činio Krist, surađujući u njihovu spasenju da se nitko od njih ne izgubi (usp. Iv 17, 12). Sveti Augustin upozorava na tešku odgovornost koju bi značilo uskraćivanje te pomoći: „Gori si ti koji šutiš od onoga koji griješi.”^[5]

Bratsku opomenu treba uvijek činiti na profinjen i razborit način, riječima prožetima istinskom ljubavlju i razumijevanjem, koje izbjegavaju poniziti osobu koju se opominje. Kada se čini tako, ona se neće doživjeti kao osuda, nego kao služenje, „dokaz nadnaravnoga povjerenja i ljubavi”.^[6] Stoga bismo prije nego što je učinimo trebali porazgovarati s Gospodinom u molitvi, ispitujući vlastito srce kako bismo uvidjeli da smo mi prvi kojima je opomena potrebna i, ujedno, otkrili krije li se u našem srcu, uz želju da pomognemo, i kakva druga nakana koja nije tako sveta. „Vrhovno pravilo bratske opomene jest ljubav: željeti dobro svoje braće i sestara. A često je riječ i o tome da probleme drugih, mane drugih, podnosimo u tišini molitve, kako bismo pronašli pravi način da ih opomenemo.”^[7]

PRI davanju bratske opomene sveti Josemaría savjetovao je: „Uvijek postupaj s jednostavnošću, krjepošću koja veoma dolikuje Božjem djetetu. Budi prirodan u načinu na koji govoriš i u onome što činiš. Idi do korijena problemâ; ne zadržavaj se na površini. Sjeti se da moramo računati s neugodnim trenucima želimo li doista sveto i muževno ispunjavati svoje kršćanske obveze.”^[8]

Bratska opomena plemenita je gesta prema drugima, jer umjesto da ih kritiziramo iza leđa, mi im licem u lice, s dobrotom, kažemo ono što mislimo da bi trebali promijeniti. „Nažalost, međutim, oko onoga tko pogriješi često se najprije stvori ogovaranje, u kojem svi doznaju za pogrešku, i to sa svim pojedinostima, osim same zainteresirane osobe! To nije ispravno, braćo i sestre; to se Bogu ne sviđa. Ne umaram se ponavljati da je ogovaranje kuga za život osobâ i zajednicâ, jer vodi u podjelu, vodi u trpljenje, vodi u sablazan; nikada ne pomaže da se popravimo, nikada ne pomaže da rastemo.”^[9] Premda je bratsku opomenu teško i dati i primiti, jer podrazumijeva ulazak u život druge osobe i može biti čak i neugodna, istina je i to da Bog blagoslivlja tu pomoć brata bratu i da ona ostavlja okus mira u srcu. Onaj tko je čini ispunja se mirom jer je, umjesto da se žali, pokušao pomoći bratu; a onaj tko je prima zna da može računati na molitve i ljubav nekoga komu je uistinu stalo do njegova dobra.

Krjepost razboritosti ima važnu ulogu u razlučivanju pravoga trenutka i načina da se bratska opomena dade i primi. Razboritost će nas u pravilu voditi tomu da za savjet o njezinoj prikladnosti upitamo osobu u koju imamo povjerenja, svjesni da se ona treba odnositi na doista potrebne i važne stvari, a ne na sitnice ili povremene pogreške. Isto tako, vođeni razboritošću, nećemo nekoga prečesto opominjati zbog iste mane, jer svima su nam potrebni vrijeme i Božja milost da se popravimo. Molimo Mariju, koju štujemo kao Djevicu premudru, da nas nauči kako podupirati jedni druge na našem kršćanskom putu, svjesni da je »brat kojemu pomaže brat kao utvrđeni grad« (Izr 18, 19).

^[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2447.

^[2] Javier Echevarría, podcast Opomenuti onoga tko griješi (na www.opusdei.es).

^[3] Benedikt XVI., poruka, 3. studenoga 2011.

^[4] Sv. Ambrozije, De officiis ministerum III, br. 125-135.

^[5] Sv. Augustin, Govor 82, br. 7.

^[6] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 566.

^[7] Franjo, audijencija, 3. studenoga 2021.

^[8] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 160.

^[9] Franjo, Angelus, 10. rujna 2023.