• Gozba koja nas čeka

• Pozvati sve na slavlje

• Kušati Božje darove

»ŠTO OKO ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube« (1 Kor 2, 9). Nema riječi kojima bi se mogla izraziti punina sreće koju Gospodin želi darovati čovječanstvu, kako to objašnjavaju uvodne riječi Katekizma Katoličke Crkve: „Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života.”[1]

Ne nalazeći riječi kojima bi opisalo blaženstvo na koje nas Bog poziva, Sveto se pismo služi slikama koje nam mogu pomoći da ga naslutimo. U prvom čitanju današnje mise prorok Izaija govori o tome kako će Gospodin prirediti gozbu: »Jahve nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. [...] on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode [...] i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti« (Iz 25, 6-8).

Obilje, gledanje licem u lice, mir, utjeha i punina vječnoga života: to je odredište koje nas čeka, cilj kojemu hitimo, »k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu« (Fil 3, 14). Sveti Josemaría preporučuje: „Misli na Ljubav koja te čeka na nebu. Gaji krepost nade jer to nije nedostatak velikodušnosti”[2]; to znači sjećati se da »nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo« (Heb 13, 14), dom u kojem nas čeka Bog, naš Otac. „Kršćanstvo ne naviješta tek nekakvo spasenje duše u nekom neodređenom zagrobnom životu, u kojem bi bilo izbrisano sve što nam je na ovome svijetu dragocjeno i drago, nego obećava vječni život, ‚život budućega vijeka‘. Ništa od onoga što nam je dragocjeno i drago neće propasti, nego će u Bogu naći svoju puninu.”[3]

ISUS PREUZIMA sliku gozbe koju je Bog pripravio svim narodima i unosi je u svoje propovijedanje, ali dodaje jednu nijansu: Gospodin želi računati na nas kako bi poziv na tu veliku gozbu dopro do svih ljudi. Želi da svoju nadu podijelimo sa svijetom, da u nebo stignemo u društvu mnogih drugih duša. Ujedno nas upozorava na zapreku na koju bismo mogli naići u ispunjavanju toga poslanja: odbijanje. »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći« (Mt 22, 2-3). Suočen s njihovim početnim odbijanjem, Gospodin nalaže slugama da budu strpljivi, da uzvanicima potanje izlože čudesa koja ih čekaju i kraljevu želju da sudjeluju u njegovu slavlju (usp. Mt 22, 3-4). »Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju« (Mt 22, 5-6).

U toj se pripovijesti razabire Isusova žalost kad nailazi na ljudsko odbijanje, koje seže od hladne ravnodušnosti do nasilnog protivljenja. No On ne odustaje od svoje želje da usreći čovječanstvo i traži da ni mi ne odustanemo: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!« (Mt 22, 9). Umjesto da otkaže gozbu ili je ograniči samo na svoje bliske prijatelje i rodbinu, On poziv proširuje na sve, bez iznimke, jer »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2, 4). „U lađi Crkve mora biti mjesta za sve: svi su kršteni pozvani ukrcati se i spustiti mreže, osobno se zauzimajući u naviještanju Evanđelja. [...] Nama je kao Crkvi povjerena zadaća da se otisnemo na vode ovoga mora i bacimo mreže Evanđelja, ne upirući prstom, ne optužujući, nego donoseći muškarcima i ženama našega vremena ponudu života, Isusova života. Pozvani smo donijeti im otvorenost Evanđelja, pozvati ih na slavlje.”[4]

NEKI OD uzvanika odbijaju poziv na gozbu jer su zaokupljeni drugim stvarima. Radije se nasićuju na svoj način, onim što im pruža kakvu-takvu udobnost. Drugi pak dolaze na gozbu s jasnom željom da se nasite, ali bivaju odbijeni jer nisu prikladno odjeveni: nisu spremni uživati u onome što je Gospodin pripravio.

»Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati« (Fil 4, 12). Apostol to može reći jer je na sebi iskusio hranu koju Bog daje. Stoga tvrdi da sve može u Kristu koji ga jača (usp. Fil 4, 13) i s pouzdanjem može hrabriti Filipljane: »Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu« (Fil 4, 19).

Nebo će biti gozba na kojoj ćemo pustiti da nas Bog hrani. No da bismo u njoj uživali, moramo naučiti kušati ono što je Božje, izbjegavajući nadomjestke koji guše naše želje. „Promisli koliko je drag Bogu, Gospodinu našemu, tamjan zapaljen u njegovu čast. Promisli također kako malo vrijede zemaljske stvari, jedva što su se pojavile, već su nestale… Nasuprot tome, jedna te velika Ljubav čeka u Nebu: nema izdaje, nema prijevare. Cijela Ljubav, sva ljepota, sva veličina, sve znanje…! Neće posustati: nasitit će te bez zasićenja.”[5] Djevica će Marija zajedno sa svojim Sinom predsjedati toj gozbi. Možemo je moliti da nas nauči kušati hranu koju nam Bog daje i da nas podupire u našem poslanju da mnoge druge duše privučemo na nebesku gozbu.

[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 139.

[3] Benedikt XVI., homilija, 15. kolovoza 2010.

[4] Franjo, homilija, 2. kolovoza 2023.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 995.