• Bog gleda na jednostavnost

• Radost izvora koji se prelijeva

• Biti svećenik, kralj i prorok

PRIPOVIJESTI o pozivima u Svetom pismu imaju mnogo zajedničkih elemenata. Jedan je od njih nerazmjer između ljudskih sposobnosti pozvane osobe i poslanja koje joj Bog povjerava. Na prvi pogled često se ne čini da je riječ o prikladnu izboru. No Gospodin ne gleda na izvanjski izgled, nego na osobinu koja često prolazi nezamijećeno: jednostavnost srca. Upravo to čini dobrom zemlju na koju pada božansko sjeme i osposobljava je da donosi plod (usp. Mt 13, 9). Ta osoba shvaća da rast ne ovisi toliko o onome što ona čini, koliko o tome da pusti Boga da djeluje preko nje. „Shvaćaš da si slab“, napisao je sveti Josemaría. „I doista jesi. I usprkos tome – štoviše, upravo zbog toga – Bog te izabrao. On se uvijek služi neprikladnim oruđima, kako bi se vidjelo da je ’djelo’ Njegovo. Od tebe traži jedino poslušnost.“[1]

Nasuprot tome, „ohol je čovjek onaj koji misli da je mnogo više nego što doista jest; onaj koji se uznemiruje da bude priznat većim od drugih, uvijek želi da se priznaju njegove zasluge i prezire druge smatrajući ih nižima od sebe“.[2] U evanđeljima vidimo da Isus, kad sretne ljude koji su previše sigurni u sebe, „liječi ih lijekom poniznosti. To nas uči da spasenje nije u našim rukama, nego je besplatan dar koji nam Bog želi udijeliti“.[3]

U svome ophođenju s onima oko nas možemo njegovati niz stavova koji nam pomažu zadobiti jednostavno srce: smireno i sa zahvalnošću reagirati kada nas se ispravlja; usredotočiti se na dobre osobine drugih; sa smislom za humor prihvaćati vlastite i tuđe pogreške; prepoznavati darove koje nam je Bog dao. Tako će naš život postati dobra zemlja koja će pustiti da božansko sjeme raste i urodi plodom, jer »Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost« (Jak 4, 6).

KATKAD se dogodi da drugi ljudi pogrešno razumiju one koje je Bog pozvao. Mojsije je morao podnositi kritike i mrmljanja vlastitoga naroda kada su prolazili kroz nevolje u pustinji. Jeremija se suočio s prijezirom kada su njegovi pozivi na obraćenje bili zanemareni. I naviještanje Božje prisutnosti danas može biti nezahvalan napor. No kršćani znaju da nisu sami. Oni ne šire neku ideologiju niti prodaju neki proizvod, nego naviještaju Riječ koja ih nadilazi i nadmašuje, koja nudi nadu i mir te odgovara na najdublje čežnje ljudskoga srca.

Glas se kršćanina čuje ponajprije kroz svjedočanstvo njegova života, a ne kroz glasne riječi. Sjeme koje smo primili na krštenju svakodnevno donosi rod na nenametljiv i prirodan način putem našeg prijateljstva i brige za druge. „Ako pogledamo oko sebe, na ovaj svijet koji ljubimo jer je Božje stvorenje, uvidjet ćemo da je prispodoba istinita. Riječ je Kristova plodna; potiče mnoge duše na predanje i vjernost. Život i vladanje onih koji služe Bogu promijenili su povijest. Čak i mnoge od onih koji ne poznaju našega Gospodina pokreću, možda i nesvjesno, ideali koji potječu iz kršćanstva."[4]

Spoznaja da nas je Bog izabrao i svijest o dobru koje možemo posijati oko sebe pomoći će nam da shvatimo smisao poteškoća koje iskrsavaju na našem putu. „Djelo evangelizacije obogaćuje um i srce; otvara duhovna obzorja; čini nas sve osjetljivijima na djelovanje Duha Svetoga i izvodi nas izvan naših ograničenih duhovnih tvorevina. Predani misionar poznaje radost izvora koji se prelijeva i osvježava druge. Misionar može biti samo onaj tko osjeća sreću tražeći dobro drugih i želi njihovu sreću. Ta je otvorenost srca izvor radosti, jer ’blaženije je davati nego primati’ (Dj 20, 35). Ne živimo bolje kada bježimo, skrivamo se, odbijamo dijeliti, prestajemo davati i zatvaramo se u vlastitu udobnost.“[5] Jer Bog nagrađuje velikodušnost „poniznošću ispunjenom radošću“.[6]

„KRŠĆANI znaju da su krštenjem nacijepljeni na Krista. Potvrdom su osposobljeni boriti se za Krista, pozvani djelovati u svijetu imajući dioništva u kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj ulozi Kristovoj. Postali su jedno s Kristom kroz Euharistiju, sakrament jedinstva i ljubavi.“[7] Kroz sakramente suobličujemo se onomu što Isus jest: Svećeniku, Kralju i Proroku.[8] Svi mi, vjernici laici i pastiri, svaki na svoj način, imamo dioništvo u poslanju Crkve, koje je istinski izraz trostruke službe što je Krist vrši u korist svoga naroda.[9]

Opće nas svećeništvo posvećuje i osposobljava da privedemo Bogu sva stvorenja, prinoseći Mu žrtvu vlastitoga postojanja. Kao što sveti Pavao piše: »Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite« (1 Kor 10, 31). Sva naša djela, od onih koja smatramo najbeznačajnijima do najvažnijih, mogu se prinijeti Gospodinu. Štoviše, možemo biti dionici i u kraljevskoj službi Kristovoj koji je, premda Gospodar svemira, postao slugom sviju.[10] Za kršćane „služiti Kristu znači kraljevati“.[11] Biti kralj ne znači izdavati zapovijedi da bi drugi poslušali. Kraljevati s Kristom znači služiti iz ljubavi; kraljevati znači kleknuti i prati noge drugima, kako je Isus učinio s apostolima.

Naposljetku, kršćanski vjernici imaju dioništva i u Kristovoj proročkoj ulozi. Proroci smo prije svega kada produbljujemo svoje razumijevanje vjere i postajemo Isusovi svjedoci usred ovoga svijeta.[12] Prorok nije netko tko naviješta buduće stvari, nego netko tko govori u ime Božje, tko pomaže drugima da Božjim očima tumače vlastitu povijest i svakidašnje događaje. Krštenjem smo u tom smislu svi proroci Gospodina, pozvani da svojoj rodbini, prijateljima i znancima naviještamo ljepotu Njegove ljubavi i milosrđa. Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne biti vjernima poslanju koje nam je Bog dao, znajući da o našem „da“ „ovise mnoge velike stvari“.[13]

[1] Sveti Josemaría, Put, br. 475.

[2] Franjo, audijencija, 6. ožujka 2024.

[3] Isto.

[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 150.

[5] Franjo, Evangelii gaudium, br. 272.

[6] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 591.

[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 106.

[8] Usp. Red krštenja, pomazanje nakon krštenja.

[9] Usp. mons. Fernando Ocáriz, Naturaleza, gracia y gloria, str. 241-260.

[10] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 786.

[11] Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, br. 36.

[12] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 785.

[13] Sveti Josemaría, Put, br. 755.