- Diviti se Isusovu autoritetu
- Evanđelje nas oslobađa
- Poslušnost: znati slušati
ISUS je rado propovijedao u Kafarnaumu, ne samo zato što je odande potjecalo nekoliko apostola, nego i zato što su ljudi bili otvoreni Njegovu nauku. Bilo je to napredno ribarsko mjesto na obalama Galilejskoga mora, s rimskom posadom i trgovcima, kao i sa značajnom sinagogom. Stoga je to bilo mjesto gdje su se susretali Židovi i pogani, mještani i putnici, uz veliko prožimanje različitih mentaliteta.
Jednom prigodom, kada je Isus došao u Kafarnaum, sveti Luka ističe zadivljenost koju je izazvao Njegov nauk, »jer silna bijaše riječ njegova« (Lk 4, 32). Možemo zamisliti mnoštvo koje pozorno sluša Gospodinovo propovijedanje, potaknuto možda istinskim zanimanjem i nadom, ili tek znatiželjom. Promatrali su Njegove zadivljujuće riječi i geste, Njegove reakcije na ljude, Njegove stavove prema događajima u životu mjesta. Za razliku od načina na koji su često reagirali neki farizeji, Kristov je govor, snagom Njegova autoriteta, izazivao očaranost. On nije samo govorio o lijepim stvarnostima; Njegov je način djelovanja potvrđivao ono što je naučavao.
Čitanjem i razmatranjem evanđelja i mi se, poput Njegovih suvremenika, možemo diviti Isusovu liku. »Savjetujem ti da u svojoj molitvi stvarno sudjeluješ u različitim evanđeoskim prizorima, kao jedan od nazočnih«, govorio je sveti Josemaría. »Najprije zamisli prizor ili otajstvo koje si izabrao kako bi se sabrao i razmatrao. Zatim usmjeri um na onaj vid Učiteljeva života koji promatraš – na Njegovo milosrdno Srce, Njegovu poniznost, Njegovu čistoću, na način na koji ispunja Očevu volju. Potom Mu reci što se tebi događa u tim stvarima, kako je tebi, što se zbiva u tvojoj duši. Budi pozoran, jer On ti možda želi nešto pokazati, pa ćeš duboko u duši osjetiti poticaje, shvatiti neke stvari i osjetiti Njegove blage prijekore.«[1]
TIJEKOM Isusova boravka u Kafarnaumu »zatekao se u sinagogi čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: ›Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.‹« Krist mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Tada đavao obori čovjeka u sredinu te iziđe iz njega »ne naudiv mu ništa«. »I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: ›Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!‹« (Lk 4, 33-36).
Gospodin ima vlast nad nečistim dusima. U ovome Ga prizoru đavao izaziva i drsko naziva Svecem Božjim, pokazujući i svoje poznavanje Kristova poslanja i svoju pobunu protiv djela spasenja. Unatoč svojoj prividnoj snazi, pokorava se Isusovoj zapovijedi te na Njegove riječi đavao smjesta napušta tijelo toga čovjeka. Nešto slično ponovit će se i u drugim evanđeoskim prizorima. Ljudi koji su dugi niz godina, čak od rođenja, bili zarobljeni đavlom ili bolešću, a kojima susret s Gospodinom ne samo da vraća tjelesno zdravlje, nego im daje i posve nov pogled na život. Ponovno se mogu radovati društvu svojih bližnjih, a njihov je odnos s Bogom obilježen obnovljenom vjerom.
»Evanđelje je riječ života: ono ne tlači ljude; naprotiv, oslobađa one koji su robovi mnogih zlih duhova ovoga svijeta: duha taštine, privrženosti novcu, oholosti, putenosti... Evanđelje mijenja srce, mijenja život, preobražava zle sklonosti u dobre nakane. Evanđelje je kadro mijenjati ljude! Stoga je zadaća kršćana širiti njegovu otkupiteljsku snagu po svem svijetu, postajući misionari i glasnici Riječi Božje.«[2]
OSIM po evanđelju, Isusove nam upute dolaze i po Crkvi te po različitim sredstvima kojima se Bog služi da nam obznani svoju volju. Kao što nas podsjeća prelat Opusa Dei: »Bog nam svoju volju može pokazati i po ljudima oko nas, koji imaju veći ili manji autoritet, ovisno o konkretnom kontekstu. Budući da znamo da nam Bog može govoriti po drugim ljudima ili po svakodnevnim događajima, uvjerenje da u njima možemo čuti Njegov glas rađa u nama poučljivo držanje prema Njegovim naumima, koji mogu biti skriveni i u riječima onih koji nas prate na našem putu.«[3]
Riječ »poslušnost« etimološki dolazi od latinskoga ob-audire, što znači »pozorno slušati«. Da bismo izbliza slijedili Krista, katkad trebamo usporediti svoje zamisli s onima koji nas dobro poznaju, jer nam nije uvijek posve jasno što je za nas najbolje. Božja nam se volja obično ne pokazuje na jasan i očit način. Stoga »pozorno slušati« podrazumijeva ostati otvoren onome što drugi vide. To može biti teško prihvatiti, osobito ako je ono što namjeravamo učiniti za nas vrlo privlačno ili vrlo teško. Zato trebamo uvijek biti spremni uzeti u obzir savjete koje primamo od ljudi koji nas ljube i imaju Božju milost da nam pomognu; trebamo ih cijeniti kao sredstvo na koje se Bog oslanja kako bi nam pomogao razabrati Njegovu volju za nas.
Gospodine, što želiš od mene? Kada uistinu nosimo u sebi tu brigu, razumijemo veličinu krjeposti poslušnosti. Osoba koja sluša ne vidi svoj život umanjenim; naprotiv, postaje velika svojom spremnošću da vrši Božju volju, svojom revnošću da se ne da zavesti dok nastoji razabrati kako je provesti u djelo. Djevica Marija bila je velika jer je pozorno slušala što Bog želi od nje i to provodila u djelo. »U Mariji ne nalazimo ni najmanjega traga stava ludih djevica, koje slušaju, ali nepromišljeno. Gospa pozorno sluša što Bog želi, razmišlja o onome što ne razumije posve i pita za ono što ne zna. Zatim se potpuno predaje vršenju božanske volje: ›Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!‹«[4]
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 253.
[2] Franjo, Angelus, 1. veljače 2015.
[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 10. veljače 2024., br. 6.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 173.