Evanđelje (Mt 13,24-43)

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« 

I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. 

Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Komentar

Slika polja gdje je obilno posijano dobro sjeme Evanđelja, ali gdje je neprijatelj posijao kukolj, potiče nas da razmišljamo o Crkvi koja, „grleći grešnike u svom krilu, istovremeno je sveta i uvijek potrebna pročišćenja te neprestano traži obraćenje i obnovu“, ističe Katekizam. „Svi članovi Crkve, čak i njezini službenici, moraju se prepoznati kao grešnici. U svima njima kukolj grijeha još je uvijek pomiješan s dobrim sjemenom Evanđelja do kraja vremena. Crkva stoga okuplja grešnike koje je Kristovo spasenje već postiglo, ali su još uvijek na putu posvećenja“[1].

Doista, prispodoba o pšenici i kukolju pokreće problem suživota dobra i zla. „Jasno je: polje je plodno, a sjeme je dobro“, komentirao je sveti Josemaría; „vlasnik polja posijao je sjeme u pravo vrijeme i s vrhunskom vještinom; štoviše, organizirao je stražu kako bi zaštitio nedavnu sjetvu. Ako se kukolj pojavi nakon toga, to je zato što nije bilo uzajamnosti, jer su ljudi - posebno kršćani - zaspali i dopustili neprijatelju da im se približi“[2].

Biskup Javier Echevarría pozvao nas je da razmislimo o tome kako bi nas „ova stvarnost trebala potaknuti na kajanje, na tugu rođenu iz ljubavi, na zadovoljštinu, ali nikada na obeshrabrenje ili pesimizam. (...) Istovremeno, razmislimo o tome da je čak i sada, na zemlji, dobro veće od zla, milost jača od grijeha, iako je njezino djelovanje ponekad manje vidljivo“[3].

Isusova prispodoba jasno daje do znanja da zlo ne dolazi od Boga, već od neprijatelja, zlog, koji je lukav i sije zlo usred dobra, otežavajući njihovo jasno razdvajanje, iako će pravedni Sudac to moći učiniti. Međutim, ne možemo očekivati ​​​​trenutnu intervenciju koja će zaustaviti zlo, jer je Bog strpljiv i milosrdan.

Sluge su nestrpljive da iskorijene korov, ali „Bog, s druge strane, zna čekati“, komentira papa Franjo. „On gleda na 'njivu' života svake osobe sa strpljenjem i milosrđem: puno bolje od nas vidi prljavštinu i zlo, ali također vidi klice dobra i s povjerenjem čeka da sazriju. Bog je strpljiv, zna čekati. Kako je to lijepo: naš Bog je strpljivi otac, koji nas uvijek čeka i čeka nas sa srcem u ruci da nas primi, da nam oprosti. Uvijek nam oprašta ako mu se obratimo“[4].

Bog je strpljiv jer zna da se čak i srce dugo okaljano mnogim grijesima može promijeniti i donijeti dobar plod. Sveti Augustin, komentirajući ovu prispodobu, poziva se na svoje iskustvo pastira duša i primjećuje da su „mnogi najprije kukolj, a onda postaju pšenica“, zbog čega je potrebno ovo zdravo strpljenje - strpljenje koje nije ravnodušnost prema zlu: „Kad se ovi, kad su zli, ne bi strpljivo podnosili, ne bi dosegli hvalevrijednu promjenu“ [5].

Gospodar polja ne brka dobro sa zlom. On zna što je zdravo, a što štetno, ali ne dopušta svojim slugama da djeluju nepromišljeno, kako bi dao vremena za milosrđe. Isus nas uči da ublažimo svoje impulse i da znamo čekati: ono što je loše može se pretvoriti u nešto dobro. Obraćenje je moguće i uvijek postoji nada da će se dogoditi.

[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 827
[2] Sv. Josemarija, Susret s Kristom, br. 123
[3] Javier Echevarría, Pismo od 1. kolovoza 2013.
[4] Papa Franjo, Angelus, 20. srpnja 2014.
[5] Sv. Augustin, Pitanja o Evanđelju po Mateju, 12, 4: PL 35, 1371