Evangelio (Mt 14,22-36)
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.
Komentar
Današnje evanđeosko čitanje ponovno predstavlja Isusa koji traži samoću kako bi se zajedništvom zadržao s Ocem. Tom odnosu, na koji nas evanđelisti podsjećaju prije mnogih čuda, pristupamo s prikradanjem, a istovremeno i sa strahom i drhtanjem, jer uključuje približavanje ponoru koji ne možemo shvatiti. Sam Isus nas poziva da gledamo: želi da ga vidimo kako moli i da i sami želimo moliti s Ocem: moliti kao djeca (usp. Mt 14,23; Mk 1,35; 11,24; Lk 5,16; 6,12; 9,18; 11,1). Isusova "samoća" u molitvi također nam govori da je tamo, u Ocu, sve što nam treba, hrana koja nas usavršava. Oni koji su Isusa slijedili najbliže bili su zbunjeni njegovom bliskošću s Ocem. Njihova srca, ispunjena njihovim načinom shvaćanja, razmišljala su o potrebama koje su smatrali najhitnijima, a ipak nisu mogli shvatiti da postoje i druge, dublje.
Isus je otišao lađom na osamljeno mjesto; ostali su došli iz gradova. Naš Gospodin zna kako se "približiti" Ocu; On zna put. On je Put. On nam pokazuje što je istinska hrana i gdje se nalazi. Isus pristupa toj hrani, Očevoj volji, srcem punim ljubavi, bez tračka sebičnosti. Naša sebičnost umanjuje naše želje, ali u Kristu su one pročišćene i otkrivene u svoj svojoj veličini. Evanđelje na misi pokazuje nam Isusa željnog dati nam ono što nam treba, ali i željnog to učiniti kroz ono što možemo ponuditi jedni drugima, čak i ako mislimo da nemamo puno. Što god imamo, koliko god malo izgledalo - nekoliko kruhova i riba - uvijek će to biti uvećano od strane samog Isusa, koristeći vjeru i ljubav s kojom dijelimo ono što jesmo i što imamo. Isus blagoslivlja našu velikodušnost: vrijeme, druženje, odjeću, poučavanje, molitvu, posjet. To su naši kruhovi i ribe, koji su, dani iz ljubavi i s ljubavlju, blagoslovljeni kao što su blagoslovljeni vrč brašna i vrč ulja sareptske udovice, koji nisu ponestali koliko god im se uzimalo (1 Kraljevima 17,8-24).