Evanđelje: Mt 21, 28-32

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?«

Kažu: »Onaj prvi.«

Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Komentar

Scena iz Evanđelja postavljena je u jeruzalemskom hramu. Isus je ondje poučavao ljude i pristupili su mu neki glavari svećenički i starješine grada, prekidajući ga na loš način i tražeći od njega objašnjenja o tome tko mu je dao moć da izvršava ono što on radi (usp. Mt 21,23-27 ). Ti su ljudi smatrali da su samo oni kvalificirani za podučavanje naroda Božjem zakonu, kao autentični tumači božanske volje i vođe ljudi koje je Gospod odabrao.

Isus im odgovara usporedbom koja odgovara temi s velikom tradicijom u Izraelu: različitoj reakciji dvojice braće na isti događaj. Priče o Kajinu i Abelu, Jišmaelu i Izaku ili Ezavu i Jakovu bile su dobro poznate tim ljudima. U ovom slučaju, jedan od braće pretpostavlja da želi ispuniti volju oca - poput onih likova koji se suprotstavljaju Isusu - ali unatoč tome ne želi. S druge strane, drugi javno očituje svoje odbijanje da učini ono što ih je otac zamolio - poput svakog grešnika, koji djeluje protiv božanskog zakona - ali onda se predomišlja, kaje i ispunjava volju svoga oca.

Tada i sada ne nedostaje ljudi koji nemaju ništa protiv Boga, ali njihov je odgovor na božanske zahtjeve toliko bezvoljan da, pri najmanjoj komplikaciji, više ne čine ono što bi trebali i, štoviše, smatraju se dovoljno opravdanima da to ne čine. Njihova je vjerska praksa toliko rutinska da se ni najmanje ne brinu hoće li iz svog života izostaviti ono što je Bogu važno.

Isusove riječi su poziv na reakciju. „Ti i ja“, rekao je sveti Josemaría, „moramo podsjetiti sebe i druge da smo djeca Božja kojima je, poput onih likova u evanđeoskoj prispodobi, naš Otac uputio isti poziv: sine, idi na posao u moj vinograd. Uvjeravam vas da ćemo, ako svakodnevno nastojimo svoje osobne obveze smatrati božanskim zahtjevom, naučiti dovršiti zadatak s najvećim ljudskim i nadnaravnim savršenstvom za koje smo sposobni. Možda ćemo se nekom prilikom pobuniti - poput najstarijeg sina koji je odgovorio: Ne želim - ali odmah se javlja kajanje i mi se još usrdnije laćamo svojih dužnosti”[1].

Isus dobro poznaje ljudsko srce i zna za poteškoće i protivštine s kojima se svakodnevno moramo suočavati, kako u vlastitoj nutrini - napetosti za prevladavanje lijenosti ili nevoljkosti - tako i u obitelji, među kolegama na poslu ili prijateljima - da budemo pažljiviji prema onome što drugi rade, više nego da se brinemo o tome da samo dobro obavimo svoj zadatak, čak i ako drugi to ne čine. Kao što primjećuje papa Franjo, spominjući ovaj prizor, Isus „poznaje tjeskobe i napetosti obitelji, ugrađuje ih u svoje prispodobe: od djece koja napuštaju svoje domove i iskušavaju neku avanturu (usp. Lk 15,11-32) do teške djece s neobjašnjivim ponašanjem (usp. Mt 21, 28-31) ili žrtava nasilja (usp. Mk 12, 1-9) ”[2]. Bog se brine o našim poteškoćama, ali strpljivo čeka naše ispravljanje i naš velikodušan odgovor poput odgovora pobunjenog sina.

Zaključak prispodobe ima snažne riječi: Zaista vam kažem da će carinici i grešnici biti ispred vas u Kraljevstvu Božjem. Odnosno, oni koji pate zbog svojih grijeha i imaju želju za čistim srcem bliži su Kraljevstvu Božjem od mnogih koji se nazivaju kršćanima, ali koji su indiferentni. Misle da su učinili dovoljno i ne dopuštaju da im se srce pokaje zbog svojih grijeha ili Božje ljubavi.

[1] Sveti Josemaría, Božji prijatelji, 57.

[2] Papa Franjo, Amoris laetitia, 21.