Evanđelje Mk 9, 30-37

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!«

I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Komentar

Bliži se vrijeme za posljednje putovanje u Jeruzalem, gdje će Isus dovršiti svoju misiju. Ovo je odlučujući trenutak i, u tim okolnostima, Učitelj po drugi put govori apostolima o tome što ga čeka za nekoliko tjedana u svetom gradu.

Tamo će se dogoditi dramatični događaji njegove muke, koji će završiti smrću na Križu, ali doći će i slavni događaj njegova uskrsnuća. Gospodinove su riječi jasne, ali evanđelist primjećuje da „nisu razumjeli njegove riječi i bojali su se ga pitati". Nerado priznaju ono što im Isus govori. Koliko je drugačija logika Boga, koji računa na patnju kao put do slave, u usporedbi s ljudskom logikom koja odbija prihvatiti ono što se ne želi ili ono što ne zadovoljava vlastite ukuse!

Iznenađujuće je što se događa u tako važnom i dramatičnom trenutku. „O čemu ste razgovarali putem?" Isus ih je upitao, „ali oni su šutjeli jer su na putu međusobno raspravljali o tome tko će biti najveći" (r. 33), komentira evanđelist.

Dok Isus odlučno ide prema Križu, nitko od njih ne suosjeća s patnjama koje čekaju Učitelja i nitko nije spreman poslužiti mu kao potpora, već se međusobno intrigiraju, sebično tražeći svoju korist. Kako tužno! Oni bi s pravom zaslužili da ih Isus odbaci, ali nije. Unatoč očitim osobnim ograničenjima, Isus im nije uskratio povjerenje. „Kakvo razočarenje Kristovo. Međutim - opaža mons. Ocáriz - povjerio im je Crkvu, kao što nama sada povjerava, a i mi padamo u sporove i podjele”.

„Što sve ovo govori? - pitao se Benedikt XVI. - Podsjeća nas da je Božja logika uvijek 'drugačija' u usporedbi s našom, kako je sam Bog otkrio ustima proroka Izaije: 'Moji planovi nisu vaši planovi, vaši putovi nisu moji putevi' (Iz 55 , 8). Iz tog razloga, nasljedovanje Gospodina uvijek zahtijeva od čovjeka duboko obraćenje - svih nas -, promjenu načina razmišljanja i življenja; zahtijeva otvaranje srca slušanju kako bi se dopustilo da se interno osvijetli i transformira”.

Isus je strpljiv s nedostacima tih ljudi i objašnjava im svoju logiku, logiku ljubavi koja služi do potpune predaje: „Ako netko želi biti prvi, neka postane posljednji od svih i svima sluga" (r. 35). A da bi im ovo učenje ušlo u srce, „uzeo je dijete, stavio ga među njih, zagrlio ga i rekao: Tko primi jedno od ove djece u moje ime, mene prima; i tko mene primi, ne prima mene, nego onoga koji me poslao «(r. 36-37)

„Zar vas ovaj način Isusova postupanja ne čini zaljubljenim? –Komentira sveti Josemaría– On ih poučava nauku i, kako bi razumjeli, daje im živi primjer. Doziva dijete, jedno od onih koje bi protrčalo kroz tu kuću, i drži ga uz svoja prsa. Ova rječita tišina Gospodina našeg! On je već sve rekao: On voli one koji su poput djece. Zatim dodaje da je rezultat ove jednostavnosti, ove poniznosti duha biti u mogućnosti zagrliti Njega i Oca koji je na nebesima”.

Bog, koji je zaista velik, ne boji se sići i biti posljednji. Isus se poistovjećuje s djetetom. Učinio je sebe malim. S druge strane, mi, koji smo mali, vjerujemo da smo veliki i težimo biti prvi jer smo ponosni. Teško je slijediti Krista, ali samo onaj tko se učini malim poput njega učinit će velike stvari.