Evanđelje Mt 19, 13-15

U ono vrijeme: Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.

Komentar

Nakon što smo jučer poslušali Isusovo učenje o nerazrješivosti braka, razmišljamo o djeci koja su predstavljena Isusu. Značajan slijed: kad se muškarac i žena zauvijek ujedine u braku, na scenu se pojavljuju djeca, plod te zajednice. Evanđelist ne navodi tko vodi ovu djecu, ali čini se da to ukazuje prethodnom epizodom: roditelji. I slava je Isusova rasla: on je liječio najslabije, uključujući i djecu. Lako je stoga zamisliti roditelje koji su doveli svoju malu djecu k Isusu, još slabe, kako bi ih blagoslovio, kako bi ih polaganjem ruku ili samo dodirom zaštitio od bolesti i moći zloga.

No, učenici vjeruju da imaju ovlast to izbjeći. I Učitelj na to ne pristaje, jer je On put do Oca. Ovako će jednom od učenika reći: „Nitko ne ide k Ocu osim po meni" (Iv 14,6). Djeca u Isusu nalaze najbolji način da otkriju svoje božansko sinovstvo. Istodobno, odrasli - osobito roditelji - pozvani su olakšati ovaj susret, tako da i oni ponovno otkrivaju tu istu pripadnost: „Tko primi jedno od ove djece u moje ime, mene prima; i tko mene primi, ne prima mene, nego onoga koji me poslao”(Mk 9,37).

Pokreće se usmjeravanje našeg pogleda na Isusa okruženog djecom, igra se s njima, smiješi im se, pitajući ih za imena, njihovu dob ...; upućujući ih da budu dobra djeca svojih roditelja, dobra braća ...; i govoreći im o svom Nebeskom Ocu. Zemaljski i nebeski prizor u isto vrijeme: taj trenutak bio je jasna manifestacija onoga što Kraljevstvo nebesko mora biti na zemlji, i odraz onoga što će to kraljevstvo biti za one koji su na zemlji bili djeca pred Bogom. Zato ponizno pozdravljamo upozorenje svetog Josemarije: „Ne zaboravite da Gospodin ima sklonost prema djeci i prema onima koji se čine poput djece” (usp. Put, 872).