Evanđelje Mt 5, 20-26

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. Ako tko bratu rekne: 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. Ako tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

Komentar

Isus Krist nastavlja se baviti svojim učenjima na Gori Blaženstava. Učenici su pred njegovim nogama. I mnoštvo ljudi svih društvenih slojeva sluša ga bez riječi.

Otvara im čitav novi horizont, horizont koji daje život.

I za to govori o oprostu. Nema smisla pojaviti se pred Bogom ako se netko nije prvo pomirio sa svojim bratom. Ići naprijed s gestom pomirenja, izaći mu u susret, imati milosrdno srce koje vidi dalje od nespretnosti drugoga, uvjet je za štovanje Boga.

Jer svaka uvreda među ljudima vrijeđa Boga. To je način da se Bogu kaže: „ta osoba koja je pored mene (muž, žena, brat, prijatelj, suradnik, susjed, tko god on bio) nije dobra, nije dar, dar za mene. Pogriješio si što si je stvorio i stavio pored mene ”.

A uvreda se svladava samo opraštanjem. Ali oprost se ne sastoji u zaboravu, u ignoriranju onoga što se dogodilo. Prekršaj treba popraviti, izliječiti. Budući da se radi o rani koja nastaje u vlastitom i tuđem srcu.

Opraštanje nas vodi pomirenju, obnovi prekinutog odnosa. Da biste mogli ponovno pogledati u oči druge osobe i prepraviti je u tom pogledu. Kada opraštamo, dajemo mu mogućnost da se ponovno rodi, obnovi, vrati izgubljenu izvornost. Kažemo: „Ta te nespretnost, taj prijestup ne identificira. Ti si mi Božji dar i želim te obnoviti svojim oproštenjem”.

Opraštanje tako postaje čin koji Bogu donosi slavu i hvalu.

Oprost se može postići samo zajedništvom s onim tko je snosio našu krivnju i koji nam je potpuno i radikalno oprostio. Kao što Benedikt XVI. napominje, opraštanje je kristološka molitva: „Podsjeća nas na Onoga koji je za oprost platio cijenu silaska u bijede ljudskog postojanja i smrti na križu" [1].

Samo u Isusu Kristu sposobni smo oprostiti i tako dati štovanje koje je ugodno Bogu u našem svakodnevnom životu. Opraštanjem ulazimo u ljubav Božju.

[1] Joseph Ratzinger / Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, I. Od krštenja do preobraženja, La Esfera de los Libros, Madrid, 2007., str. 196.